Brett Anderson (vokal), Mat Osman (bas), Simon Gilbert (bubnjevi), Richard Oakes (gitara) i Neil Codling (klavijature i ritam gitara) - ova petorka čini Suede, jedan od najcjenjenijih bendova na britanskoj sceni. Oni su dio "velike četvorke" Britpopa, rock veterani s osam objavljenih studijskih albuma - drugi "Dog Man Star" iz 1994. ostao je zapamćen kao remek-djelo Britpop ere, a treći "Coming Up" iz 1996. i danas je njihov globalno najprodavaniji album. Bend koji nikad nije pristajao na kompromise u utorak prvi put gostuje u Hrvatskoj, a njihov basist Mat Osman uoči koncerta na INmusicu dao nam je ekskluzivni intervju u kojem se osvrnuo na tri desetljeća dugu karijeru kultnog Suedea koji je svojim hitovima ispisao povijest rock glazbe.
Prije 27 godina proglašeni ste najboljim novim britanskim bendom. Kako danas gledate na svoje početke, što ste tad očekivali od karijere?
- Vjerovali ili ne, nismo imali apsolutno nikakva očekivanja! Bili smo neiskusni klinci koji su samo htjeli svirati i snimati ploče, maštali smo o tome da eventualno napunimo klubove u rodnom gradu, bili smo poprilično skromni, nije nam bilo ni na kraj pameti da će nas ljudi slušati i izvan granica domovine. A tu je i činjenica da su nas (mediji) prvih nekoliko godina potpuno ignorirali i marginalizirali, nismo imali nikakvu potporu s njihove strane, a teško je probiti se kad se osjećaš kao outsajder. Zato smo toliko zahvalni i sretni što smo danas ovdje gdje jesmo - odrasli smo, ali nismo ostarili, to je najveća ljepota ovog posla.
I dalje pišemo i pjevamo o istim temama - ljubavi, strasti, požudi, strahovima, nesigurnostima..., ali iz drugačije perspektive, što je logično - kad smo imali 20, sve se svodilo na neprospavane noći u Londonu, sad smo obiteljski ljudi i prioriteti su se, naravno, promijenili, a sa zrelošću dolazi i puno više obveza, kako na profesionalnom, tako i na privatnom planu.
Što za vas osobno znači Britpop, kako ga doživljavate?
- Britpop, taj pojam, fenomen o kojem se '90-ih toliko pričalo, nikad nisam doživljavao na takav način, kao nešto veliko. Da, Britanci smo i stvaramo glazbu, iskustva iz vlastitih života prenosimo u pjesme, ali naši životi u mnogočemu su slični životima ljudi iz svih drugih dijelova svijeta, baš zato mi je oduvijek bilo teško pojmiti Suede kao nešto apsolutno i samo britansko. To mi zvuči nekako isključivo, pomalo nacionalistički, kao da se busamo u svoja britanska prsa, a mi nikad nismo željeli biti takvi. Glazba je ta koja pomiče granice, ne smije ih stvarati. Nema većeg komplimenta i ljepšeg osjećaja od spoznaje da se potpuni stranci i nama daleki ljudi mogu povezati s našom glazbom, zato je na kraju krajeva i stvaramo.
Je li bilo animoziteta i netrepeljivosti između bendova koji su stvorili Britpop?
- Oooo, naravno da je bilo, itekako! Ali morate shvatiti da su svi ti Britpop bendovi (Blur, Pulp, Oasis i Suede) nastali, radili i razvijali se praktički u istom susjedstvu, jer ni London ni Velika Britanija nisu toliko veliki kako se čine, svi smo se međusobno poznavali i naravno da smo si bili konkurencija, ali u zdravom smislu. Bili smo mladi, željni svega, dokazivanja ponajviše, htjeli smo biti prihvaćeni i bolji jedni od drugih.
Kritičari kažu da je vaš aktualni album “The Blue Hour“ najmračniji, ali i jedan od najboljih koji ste ikad napravili. Koja je njegova priča?
- Htjeli smo ostati onaj dobar stari Suede, ali na jedan novi način. Nismo htjeli pisati o prošlosti, ponovno je proživljavati, ali bit ću iskren, kad mi je Brett rekao da će nove pjesme pisati iz perspektive djeteta, pomislio sam da je to grozna ideja. Isto mi je prošlo kroz glavu i kad smo snimali prošli album za koji ga je najviše inspirirao odnos između oca i sina. U oba slučaja sam pogriješio i zapravo sam jako ponosan na njegov rad, definitivno je pomaknuo granice i podignuo ljestvicu. 'The Blue Hour' govori o ranjivosti i strahu, to su teme koje su ga obilježile, to su teme koje opisuju trenutačno stanje svijeta u kojem živimo i o njima moramo govoriti. I iako jest mračan i pomalo uznemirujuć, album istodobno govori o nadi, želji za boljim sutra, ako ne za nas, onda barem za nove naraštaje.
Na tom tragu je i spot za vaš singl “Life is Golden“, koji je nastao u ukrajinskom Pripjatu, gradu u čijoj se neposrednoj blizini dogodila černobilska nuklerana katastrofa. Odakle ideja za takav vizual pjesme?
- Kad smo odlučili snimiti spot, poslali smo materijal na nekoliko adresa, ali nitko nam se nije povratno javio s idejom koja bi nas 'kupila' na prvu. Osim Mikea Christieja, redatelja kojeg poznajemo već godinama - on je jedini vizualno savršeno prenio poruku i srž pjesme, pokazao je koliko je naš svijet zapravo veličanstven. S jedne strane imate strašnu nesreću koju je uzrokovala ljudska pogreška, a s druge novi život koji se iznova rađa.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli u ovih 30 godina koliko ste aktivni na sceni?
- Većinu njih sami smo si nametnuli, svi su bili posljedica nekih naših osobnih procjena i odluka. Gledajući unazad, bilo je situacija kad bi nam netko nešto i savjetovao, ali mi to ne bismo poslušali, nego bismo baš namjerno okrenuli glave i otišli u drugom smjeru. Nekad bi to završilo dobro, nekad loše. Ali uvijek smo se trudili biti iskreni i vjerni samima sebi - baš zbog toga nam se i desila osmogodišnja stanka - trebalo nam je to vrijeme da vratimo kreativnost, stvaralački žar, da se ponovno pronađemo. Suede je uvijek bio bend s vlastitom osobnošću, bend koji nije dozvoljavao da njime upravlja glazbena industrija i kroji mu budućnost - zato smo se, između ostaloga, i povukli sa scene, nismo htjeli stvarati lošu glazbu u koju ni sam autor (mi) ne vjeruje(mo). Napravili smo puno pogrešaka u prošlosti, ali ponovno okupljanje shvatili smo kao priliku da to ispravimo.
Jeste li ikad osjetili negativne posljedice slave koju uživate?
- Nekad je najteže prihvatiti činjenicu da te ljudi koji te uopće ne poznaju ne vole. Naravno, ne možeš se svima svidjeti, ali takva spoznaja čovjeku može postati veliki teret, pogotovo kad si mlad. Bilo je trenutaka kad sam se užasavao najobičnijeg odlaska u trgovinu ili grad - znao sam hodati ulicom, promatrati prolaznike i pitati se 'što ova osoba zapravo misli o meni, mrzi li me'... Javnosti zvijezde često dosade, pogotovo ako stalno 'iskaču iz paštete', a onda te iste zvijezde zauzmu obrambeni stav - nekad je zbilja teško izići iz tog začaranog kruga.
Biste li se ikad odvažili napisati memoare poput kolege Bretta Andersona?
- Uh, ne bih se usudio, prvenstveno jer jako loše pamtim i ne znam kako bih to uopće napisao, a onda se nameće i vrlo logično pitanje 'pa tko bi to pobogu uopće i čitao!'. (smijeh)
Što možemo očekivati od vašeg prvog nastupa u Hrvatskoj?
- Nevjerojatno je da bend nikad nije nastupao u Hrvatskoj, a svirali smo u barem 50-ak država! Jako se veselimo prvom koncertu u Zagrebu! Ima nešto čarobno u tom prvom susretu s novom publikom, s novim ljudima koji godinama prate tvoj rad. Na INmusicu planiramo svirati puno starih hitova, baš zato jer dolazimo prvi put i pretpostavljamo da ih obožavatelji žele čuti, ipak su to pjesme zbog kojih su nas i zavoljeli. Drugačiju set-listu čuvat ćemo za drugi susret!