Sjećanja blijede, ali iz sad već daleke sredine 80-ih i danas dobro pamtim glas i pojavu Gorana Trajkoskog, tada frontmena makedonske post-punk i gothic-rock grupe Padot na Vizantija.
Od svih bendova koji su u 80-ima nastali uzduž i poprijeko tadašnje Jugoslavije, baš je Padot na Vizantija iz Skoplja najsmislenije uhvatio duh onoga što su u dalekom Manchesteru koncem 70-ih i na samom početku 80-ih činili Joy Division, a našlo bi se u njihovoj glazbi i srodnosti sa snimkama Bauhausa, The Curea, Killing Jokea i sličnih.
Nazubljena gitara reskog i visokog zvuka, šamanski bubnjevi i bas kao vodeći melodijski instrument predstavljali su idealnu podlogu tamnog sjaja za lelujavi, a ipak impresivan glas i karizmu Gorana Trajkoskog. Poznavao sam tada niz glazbenih kritičara na potezu od Ljubljane do Skoplja, a i osobno sam spadao među njih, koji su očekivali da Padot na Vizantija postane jedan od najvažnijih pa i prilično popularnih bendova.
Doduše, njihova glazba je bila prilično mračna i ne baš komercijalna, donekle i hermetična, no ipak se uklapala između onoga što su tada izvodili Laibach s jedne strane, a s druge VIS Idoli na albumu “Odbrana i posljednji dani” (1982).
Lažirana afera
Naime, članovi Padota na Vizantija u svoj gothic-rock uklopili su i staroslavenske, pravoslavne i orijentalne vokalne ornamente i melodije jer im je, kako 1985. godine reče Trajkoski, “bilo dosta kopiranja Zapada i tog duhovnog ropstva naše muzike”. Time je Padot na Vizantija stekao unikatnost u odnosu na slične sastave diljem Jugoslavije pa i šire, ali do raspada je došlo prebrzo da bi se ona pretočila u snažniju karijeru.
Tek su naknadno sakupljene demo i live snimke tog sastava i objavljene na albumu “Početok i kraj”, a valja reći da je Padot na Vizantija zbog stavova i religijskih upliva bio i pod povećalom tadašnje vlasti, premda manje radikalan i po tadašnji sistem opasan od Laibacha.
No, Ljubljana i Skoplje ipak su bili udaljeni u bivšoj Jugoslaviji i to ne samo geografski nego i ideološki te po eventualnoj opresiji koja se mogla dogoditi nad bendovima iz tih gradova, čak i ako znamo da su u lažiranoj nazi-punk aferi neopravdano nagrabusili neki ljubljanski bendovi dok se to Padotu na Vizantija nije dogodilo.
Grupa Anastasia
Ipak, iz ovih ili onih razloga dolazi do zamiranja Padota na Vizantija nakon čega uskrsava početkom 80-ih osnovani pa zamrli Mizar u kojem Trajkoski svira bas gitaru dok je za mikrofonom Goran Tanevski. Godine 1988. objavljen album “Mizar” stječe kultni status, no Trajkoski malo prije toga odlazi svojim putem i osniva grupu Anastasia, treći značajan makedonski bend u kojem sudjeluje i s kojim će požnjeti najveće uspjehe, ponajprije radi predivne muzike za film “Before The Rain” (1994) Milča Mančevskog kojega globalno na CD-u objavljuje Polygram.
Pred rat Mizar je objavio “Svjat Dreams” (1991) na kojem se našla i obrada “Sweet Dreams” Eurythmicsa, a Anastasia “Na rjekah vavilonskih” (1990) s obradom “By The Rivers Of Babylon”, globalno najpoznatije po hit-verziji Boney M, dok će iz jedne od postava Mizara koncem 80-ih niknuti Arhangel (s Ristom Vrtevim za mikrofonom), još jedan važan makedonski bend koji je u 90-ima u domovini imao status nalik EKV-u.
Solo projekti
Mizar će ponovo uskrsnuti 2003. godine kada vokalne dužnosti preuzima Trajkoski iza čega ostaje i album “Terrible Beauty/Kobna ubavina” (2004), no već na narednom albumu opet se vraća Tanevski s kojim Mizar snima album “A View To The Flower Garden/Pogled kon cvetnata gradina” (2007) da bi nakon toga jedini izvorni član tog i danas aktivnog benda ostao gitarist Gorazd Čapovski.
Nešto prije povratka u Mizar, Trajkoski je s Anastasijom objavio zapažene albume “Melourgia” (1997) i “Nocturnal” (1998) na kojima se u podlozi orijentalnih i staroslavenskih melodija nalazi sve više ukusne elektronske glazbe čime je ostvario odmak od gothic-rocka ili “darkeraja”, kako bi se to reklo u Zagrebu, s kojim je “banuo” na glazbenu scenu.
Jedno od posljednjih diskografskih izdanja na njegovom intrigantnom glazbenom putu je album “Bioscopia” (2011), nastao u suradnji s pjevačicom Elenom Hristovom, a na kojem dodatno inzistira na srastanju suvremene elektronske glazbe s makedonskim etno-glazbenim naslijeđem. Trajkoski je i danas aktivan na solo projektima pa stvara i mračniju elektroničku glazbu pod pseudonimom Gotra, a bavi se i skladanjem glazbe za filmove i kazalište – tako je, primjerice, prije mjesec dana promovirao vinilni LP “Vo ova vreme” nastao u suradnji s grupom Muger Fuger, a lani je objavio i album filmske glazbe “Buffons of Absurdistan/Skomrasi apurdistanski”.
Njegov povratak u Zagreb u neku ruku je i povratak u sredinu koja ga je rano prigrlila i u kojoj se Trajkoski osjeća gotovo kao kod kuće.