JEDAN OD NAJVEĆIH

LEGENDARNI HRVATSKI TENOR PREMINUO U 67. GODINI Utihnuo je kristalni glas velikog Krunoslava Cigoja

Ranko Šuvar

Prošao je hod po mukama, pretrpio niz operacija, ne gubeći optimizam i ne odustajući od pozornice

Krunoslav Cigoj, najveći hrvatski operni tenor zadnje trećine XX stoljeća, a zatim i uspješan operni i operetni redatelj, umro je u četvrtak uvečer, nakon veoma duge bolesti, u svom domu u Zagrebu, gradu u kojemu je rođen 30. ožujka 1949.

Pjevač bogomdana prirodnog glasa (jednom je potvrdio legendu da je njegov talent otkrio profesor u gimnaziji kada se nehoteć udario i glasno opsovao, s impostacijom iz dijafragme) školovao se u Zagrebu kod Miroslava Lunzera, pa na Konzervatoriju u Beču.

Evropska karijera

Na sceni je debitirao još kao 18-godišnjak, 1967 u Splitu kao Ernesto u Donizettijevu Don Pasqualeu. S 20 godina pjevao je u bečkoj Volksoperi Nemorina u također Donizettijevu Ljubavnom napitku. Dvije godine kasnije izdana mu je prva „longplejka“, danas bismo rekli album, pod naslovom „Kruno Cigoj - Der Welt jüngster Opern-Tenor“ (najmlađi svjetski operni tenor), a odmah 1970 uslijedila su još dva albuma, također u Njemačkoj, potvrdivši popularnost koju je stekao u tamošnje publike. Na jednoj je snimio operne arije uz pratnju hamburškoga Državnoga filharmonijskog orkestra pod ravnanjem samoga Nella Santija, na drugoj su bile i operetne arije i kancone, pod naslovom „Dein ist mein ganzes Herz“, po znamenitom napjevu iz Lehárove Zemlje smiješka.

Cigoj već tada nije bio, možda i na svoju štetu, kalkulant koji bi pazio na izgradnju karijere – on se bespoštedno davao publici, plivao na valovima njezina oduševljenja, bilo mu je vazda važnije razdragano lice u gledalištu od suda opernih kritičara. I tada i poslije bi, nakon naporne predstave, nastavljao pjevati za društvo, ako ga je bilo.

Bio je kadar već tada, u počecima svoga čudesnog prodora na evropsku scenu, „skinuti“ bilo čiju interpretaciju, pa i u šali, jer je muzika njemu bila radost za se i za druge – a onda bi ga Lav Vrbanić, s kojim je uvježbavao Nemorina, korio: „Ne smiješ biti ni Gigli ni Caruso, moraš biti Cigoj!“. I bio je.

Krunoslav Cigoj na ispraćaju Ane Štefok

Kristalnoga glasa, osjećajne izražajnosti, prešao je uobičajenu parabolu od izrazito lirskog tenora do mladodramskoga, emocije je nadogradio dramatičnošću, izradivši uloge u kojima je bio nenadmašan. Od Almavive u Rossinijevu Seviljskom brijaču, Rodolfa u Puccinijevoj La bohème, preko Alfreda i Adorna u Verdijevim operama Traviati odnosno Simonu Boccanegri, do njegova zahtjevnoga Atile i Boitova Nerona Kruno Cigoj je nizao zrele a poletne interpretacije, prožimajući ih i ekspresivnim scenskim pokretom.

Okušao se u Liedu, za koji je također imao smisla, ali se rado raspjevan opuštao u napolitanskoj kanconi.

Cigoj je – i kao pjevač i privatno – bio patriot staroga kova, zaljubljen u svoje, bez mržnje ili agresivnosti spram drugih. S jednakim žarom kojim se darivao na pozornici, pa i još većim, pjevao je i snimao popijevke koje su slavile domovinu: „Zemljo moja – Domovini i ljubavi“ 1971, „Moja Croatia u pjesmi“ 1989, pa hrvatske budnice (s Ratomirom Kliškićem) presudne 1991, a u međuvremenu se našlo prostora i za Galženjačku na Krležine stihove.

Dar bez premca

Napokon je svoj patriotizam i svoju skrb za hrvatsku i evropsku kulturu iskazao i u hrvatskoj diplomatskoj službi.

Priroda mu je dala dar gotovo bez premca – a onda ga je šibnula nemilosrdno, zapravo okrutno.

Cigojevu pjevačku karijeru nagrizla je pa zaustavila teška bolest s kojom se rvao 31 godinu. „Sve je počelo kad sam u Bremenu imao predstavu. Poslije sam otišao na večeru kod prijatelja, koji je liječnik. Njegova supruga primijetila je da imam kvržicu na vratu“, sjećao se Cigoj. Bilo je to 1984. Na Rebru su mu dijagnosticirali non-Hodgkinov limfom.

Krunoslav Cigoj s Terezom Kesovijom u dobrotvornoj akciji za onkološki odjel KBC Split

Prošao je hod po mukama, pretrpio desetak i više operacija, ne gubeći optimizam i ne odustajući od pozornice, dok god je mogao makar režirati, iako je znao da će svaki takav napor, radi oslabjelog imuniteta, plaćati višetjednom ili višemjesečnom zarazom i iscrpljenošću – ali Kruno Cigoj naprosto nije mogao da i zadnji atom svoje kreativne snage ne daruje publici.

Izdvajamo