On ima samo 21 godinu, student je pete godine Muzičke akademije u Zagrebu i vlasnik prve nagrade na prestižnom medjunarodnom pijanističkom natjecanju “Ferrucio Busoni”! Zove se Ivan Krpan i upravo je u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije odsvirao Beethovenovov Peti glasovirski koncert u Es-duru op. 73, onaj kojeg zovu “Carski”, a kojim je u finalu i osvojio ocjenjivački sud u Bolzanu prošle godine.
Sve smo to već znali o mladom Krpanu ali nismo znali da netko te dobi svira prekrasno i vrlo teško djelo, dugo u trajanju, kompleksno u sadržaju, komplicirano u tehnici... ukratko, zbilja carski glasovirski koncert koji kao da je pisan za same imperatore crno-bijelih tipaka.
Vratolomija
Od naših umjetnika tako ga je izvodio Ivanov prezimenjak Vladimir Krpan, no mladi su se rijetko, gotovo nikad, upuštali u misaone i prstometne vratolomije Beethovenova moćnog glasovirskog sloga. Jer mnogi su srodnici u velikoj obitelji klavirskih koncerata iznimno naporni za um, dušu i tehniku mladih glazbenika, no “Carski” je u samome vrhu i doista zahtijeva mladog kraljevića koji će ga svladati. Ivan Krpan to je i učinio prošloga petka u “Lisinskom”, s toliko ozbiljne lakoće da je trebalo samo zatvoriti oči i prepustiti se kaskadama Beethovenovih ljepota ne strahujući za možebitne prepreke koje ta glazba nosi u sebi. Kroz sva tri stavka, u prvom, najduljem, do kraja simfoniziranom i virtuoznom, bio je strasni posrednik između bravuroznih pasaža i minijaturnog polaganog motiva koji se poput dječjeg glasoviranja javlja u predahu vihora; u drugom, pjesnički lirskom, bio je nježan, a u trećem ponešto suzdržan, no dovoljno plesno razigran, stalno u dosluhu s orkestrom koji je s puno respekta vodio stari zagrebački znanac dirigent Kazushi Ono. Mladi je Krpan s pravom pobrao ovacije koje su se smirile tek nakon dodanog Chopinova preludija.
Drugi dio koncerta pripao je u potpunosti nekadašnjem šefu dirigentu Zagrebačke filharmonije, koji je nakon mladenačkih zagrebačkih godina ostvario respektabilnu karijeru u svijetu i vratio se kao iskusan, zreo i kod nas još vrlo omiljen majstor dirigentskoga štapića. Odabrao je opsežnu 10. simfoniju u e-molu op. 93 Dmitrija Šostakoviča, jednu od onih koja nema ni misaonog predloška, ni programa, ni pravog ključa, tek autorovu poruku “Neka slušaju i pogađaju sami!” Simfonija je do danas ostala neotključana, možda je autor i namjerno to učinio jer su je još u vrijeme nastanka pokušavali povezati sa Staljinovom smrti, a i kasnije se ova kvalifikacija pojavila u osporavanim memoarima koje je napisao netko drugi. Puno je toga ostalo kod Šostakoviča nerazjašnjeno s obzirom na ružna vremena u kojima je djelovao i možda je bolje danas ostati pri njegovoj preporuci, koja bez izravnih uputa svakog slušatelja vodi na osobni put.
Očaj i nada
Kazushi Ono, danas vrlo cijenjen u svijetu upravo po interpretacijama glazbe 20. stoljeća, uronio je s filharmoničarima u moćan materijal snažnih signala među kojima se, kao i uvijek kod Šostakoviča, isprepleću grubosti i lirizam, očaj i nada, malodušje i otpornost, uvijek u onom svijetu koji su mu uzalud nastojali oteti. Mekim pokretima Kazushi Ono kao da je izazivao orkestar, a ovaj mu je u svim skupinama, od gudačkih do puhačkih i udaraljkaških, odgovarao svim raspoloživim sredstvima, od discipline sjajne uvježbanosti do kreacije glazbene nutrine. Zajednički su disali i prolazili kroz gustiš ove neotključane simfonije u jednome dahu i na kraju oduševljena pljeska proizveli želju: maestro Ono, dođite nam brzo opet!