ZAGREB - Jednog od najtraženijih svjetskih kontratenora Maxa Emanuela Cenčića zaista nije potrebno posebno predstavljati, već je poznato sve o njegovim počecima u Bečkim dječacima i osvajanju međunarodne glazbene scene, kojom i danas vlada.
U Hrvatskoj, iz koje se odselio kao dječak, Cenčić ponovno nastupa od 2009. Sve je počelo koncertom na Samoborskoj glazbenoj jeseni, a uslijedila su dva koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama te koncert u zagrebačkoj Palači Gvozdanović. U rodnom gradu opet nastupa 12. studenoga, u ciklusu Lisinski subotom, uz ansambl Armonia Atenea, pod ravnanjem maestra Georgea Petroua. Povodom njegovog ponovnog dolaska u Hrvatsku, razgovarali smo o njegovim planovima i razmišljanjima.
Je li koncert u Lisinskom zapravo vaše prvo predstavljanje široj publici u rodnom gradu, jer koncert u Palači Gvozdanović ipak je bio za uži krug publike? Veseli li vas veliki interes koji pobuđujete u Hrvatskoj?
- Svakako me veseli. Mislim da sam zadnji put u Zagrebu nastupio kao trinaestogodišnjak, tako da će ovo doista biti prvi nastup pred širom publikom nakon više od 20 godina.
Stalno ste u potrazi za novim izazovima, nastojite pronaći nešto novo, ponuditi publici zaboravljena ili neizvođena djela. Koliko vam je bitan aspekt “unikatnosti” vaših izvedbi?
- To sve radim jer me određene kompozicije interesiraju i smatram ih vrijednima izvođenja. Specijalizirao sam se za repertoar 17. i 18. stoljeća, a u njega, naravno, ulaze i djela neuobičajena na repertoaru, koja su samim time i manje poznata.
Diskutabilni komadi
Ipak, izvodite i djela drugih razdoblja. Tako ste ovog ljeta u Dubrovniku pjevali arije iz Verdijevih, Bellinijevih, Rossinijevih i Donizettijevih opera, a 2008. snimili ste i CD s arijama iz Rossinijevih opera.
- Jesam. No treba imati na umu da su to komadi koji su, da tako kažem, diskutabilni. Ulogu Tancredija u Rossinijevo vrijeme nikada nije pjevao muški glas, kastrat, to je muška uloga pisana za ženski glas, mezzosopran. S druge je pak strane ulogu Aureliana iz opere Aureliano in Palmira napisao upravo za jednog kastrata, Veluttija. Rossini, dakle, nije isključivo pisao muške uloge povjerene ženskim glasovima. U to vrijeme bilo je sve manje kastrata pa je postala praksa umjesto njih angažirati mezzosoprane. Kako danas tradicija “nalaže” da te uloge pjevaju žene, za tradicionalističku publiku je šokantno čuti kontratenora na njihovom mjestu. No gledajući povijesno i kulturološki, to što radim je korektno, iako sam u tome vrlo “usamljen”.
Na programu koncerta u Lisinskom bit će arije iz opera G. F. Händela. Prošle godine izašao je i vaš CD s mezzosopranskim arijama iz njegovih opera. Što vas najviše privlači tom kompozitoru?
- Upravo će se na repertoaru s tog CD-a i temeljiti koncert u Lisinskom. Händelova glazba u nekom smislu kombinira njemačku, talijansku i francusku glazbu onoga vremena. Njegove skladbe sadrže tri aspekta: od Talijana je naučio dramu, od Francuza vrlo jasan osjećaj za mjeru i ritam, a od Nijemaca osjećaj za kontrapunkt. On je veliki dramaturg, a talijanski tekstovi koje koristi na vrlo su visokoj razini. On je uistinu operni genij 18. stoljeća, iako je posljednjih 50 godina bio poznatiji kao skladatelj oratorija. Imam sreću da poznajem gotovo sve njegove opere, a ima ih preko 40. Mnoge sam i pjevao, stoga smatram da vrlo dobro poznajem njegov stil.
U Lisinskom nastupate s grčkim ansamblom Armonia Atenea; jeste li i prije surađivali s njima?
- Jesam, održali smo već dva koncerta u Francuskoj, a snimili smo i Händelovu operu “Alessandro” za diskografsku kuću Decca Music.
Album dueta
Ove godine izdali ste tri CD-a: izvedbu Gluckovog “Ezia” s ansamblom Il Co-mplesso barocco te Vivaldijevog “Farnacea” s ansamblom I Barocchisti. No najzanimljivija je suradnja s Philippeom Jaruossky-jem, na jednom CD-u našla su se dva najslavnija kontratenora današnjice. Kako je došlo do te suradnje?
- Philippe i ja se poznajemo već dugo, privatno i poslovno. Tri godine pokušavali smo ostvariti suradnju, no nismo se nikako mogli odlučiti što bismo snimili. Na kraju smo došli na ideju o albumu dueta. Ono što nam je predstavljalo najveći izazov bilo je naći program u kojem bismo nas dvojica mogli zajedno nastupati; nema mnogo dueta za slične glasove.
Početkom godine nastupate u Chicagu u Orffovoj “Carmini Burani”, a u ožujku i travnju u Lilleu i Dijonu pjevate Nerona u Monteverdijevoj “Krunidbi Popeje”. Koji su vam još planovi?
- Za jesen pripremam i Vincijevu operu “L'Artaserse”, koju ću s Concerto Kölnom izvesti dvadeset puta diljem Europe, s njima pripremam i solističku turneju, izlaze mi dva nova CD-a… Mnogo se toga događa.