Merrie Land, drugi album supergrupe The Good, The Bad And The Queen, sazdan je na kontrapunktu između utopijske slike predindustrijske Engleske i današnjeg rasapa društva oko Brexita koji će već na proljeće odrediti pitanje britanske budućnosti.
Na koncu smo tjedna u kojem oko Brexita više nitko ništa ne zna. Ni britanska premijerka May i njeni, po tom pitanju podijeljeni Konzervativci, ni Jeremy Corbyn i njegovi Laburisti, ni bilo tko drugi iz političkog svijeta Velike Britanije i EU. Još manje o Brexitu i implikacijama znaju građani Velike Britanije i EU. Oko toga hoće li biti “mekog” ili “tvrdog” Brexita ili se Brexit na koncu uopće neće dogoditi čak i ugledni Times konstatira da “zapravo, nitko nema pojma”.
Još manje o Brexitu može znati glazbeni kritičar iz Zagreba, ali ga kao građanina i Hrvatske i EU isti ipak zanima jer tko zna čiji bi “exit” uskoro mogao biti na redu. A i stoga jer se tom temom na zanimljiv način bavi i Damon Albarn kroz konceptualno-tematski album “Merrie Land” supergrupe The Good, The Bad And The Queen koju uz frontmena Blura i autora virtualne grupe Gorillaz čine vremešni afro-beat bubnjar Tony Allen, Paul Simonon (bivši basist The Clasha) i Simon Tong (bivši gitarist The Vervea).
Prije gotovo dvanaest godina istoimeni prvijenac sastava The Good, The Bad And The Queen doimao se nategnutim i slabašnim folk-rock albumom o odnosu Londona i ostatka Velike Britanije uoči svjetske ekonomske krize, no “Merrie Land” u produkciji Tonyja Viscontija je bitno dorečeniji i zanimljiviji.
Ipak, Albarn je imao interesantnih socioloških opservacija, primjerice na albumima “Parklife” i “Modern Day Is Rubish” Blura, da bi nedavno, s putovanja po sjeveru Engleske, donio ono što čine dobri pisci putopisnih eseja. S jedne strane današnja opažanja, a potom, imajući na umu povijest, pitanja o budućnosti krajeva koje obilazi. Ukratko, “Merrie Land” je kontrapunkt između onoga što taj pojam predstavlja, odnosno utopijske slike predindustrijske Engleske i današnjeg rasapa društva oko Brexita koji će već na proljeće odrediti pitanje britanske budućnosti. Taj odlazak (iz zajednice) i nesigurnost (kao i kod svakog razvoda braka) prate Albarnov rezignirani vokal i melankolična glazba koju stvara s Allenom, Tongom i Simononom.
U toj glazbi, kao i u stihovima, odražava se mnogo toga što britansku glazbu, kulturu i društvo lokalno i globalno čini velikima, vrijednima i važnima. No, istim sredstvima, Albarn i njegovi suradnici još slikovitije opisuju kako je jedna velika zemlja - koja je u posljednjih dva i pol stoljeća, od industrijske revolucije naovamo, uvelike promijenila svijet - ponovo odlučila svesti se na “svadljivi mali otok” koji vode ljudi “odvojeni od realnosti i odrasli u vilama”. Otok posvađan sa samim sobom i ostatkom svijeta.
U tome Albarn ne vidi pastoralnu arkadiju Velike Britanije “kakva je nekoć bila”, da se poslužim nekadašnjim sloganom Hrvatske turističke zajednice, nego nazadovanje i zatvaranje, a podastire i gotovo opipljiv osjećaj zabrinutosti i jada, sjete i tuge, bojazni i beznađa, naročito kroz pojanje velškog zbora u centralnoj skladbi “Lady Boston”. Taj osjećaj, nažalost, nije samo britanski nego i europski pa zato “Merrie Land” i Albarnova opažanja mogu biti zanimljivi i onima koji ostaju u EU.