Publika na koncertima Azre u prosjeku je u to vrijeme bila sastavljena od šesnaest-sedamnaestogodišnjaka, a ni sam Džoni još nije bio navršio tridesetu. Njegove pjesme su govorile o onome što se ticalo ljudi koji su bili i mnogo stariji od njega. Takvi su bili i pojedini likovi iz tih pjesama, koje su katkad imale formu kratkih životopisa, portreta i krokija ljudi s ulice i iz birca.
Recimo, Miki. Ne može mu biti manje od trideset i pet, kći mu je već trinaestogodišnjakinja (“što će njoj pilule/ ima trinaest let”), istraumatiziran je i fobičan, melje ga životni ritam, muče ga strahovi i opsesije koji u to vrijeme, početkom osamdesetih, imaju pravo građanstva. Plaši se visine, a živi na nekom od viših katova, vjerojatno u novozagrebačkim novogradnjama (Trnsko?), kupio je preskup auto - i to je u ono vrijeme predstavljalo prilično masovnu pojavu među radnim ljudima i građanima koji su u svojim glavama, u snovima i fantazijama, već bili izašli iz socijalizma - i sad mu se taj auto stalno kvari. Ne bi li došao sebi “toksira se vinjakom” - jer viski je još uvijek preskup, dostupan će postati tek u premijerskoj eri Ante Markovića - i prvome do sebe za šankom, lirskom subjektu pjesme, prenosi svoje muke. On mu plaća još jedno piće, i izlazi van. Tu se, pad, razvija drugi dio priče ispričane u ovoj pjesmi.
Nakon što mu je Miki napunio glavu svojim strahovima, kao da lirski subjekt na sred ulice, najednom, dobija napad panike: “A na ulici sa svake strane/ filijale, uredi/ iz njih plaze birokrate/ jao ljudi pa ja se bojim!/ Tek sada znam/ što je strah/ i ja se bojim!” Za razliku od Mikija čiji su strahovi redom vrlo suvremeni, tako da ćemo ga i danas, trideset i pet godina kasnije, lako razumjeti i identificirati se s njegovim fobijama - strah od visine pripada repertoaru građanskoga društva, u Staljinovoj Rusiji i u zemljama realnog socijalizma nitko se nije plašio visine, kao i strah od kvarenja novog auta, a da i ne govorimo o užasu pred buđenjem seksualnosti u trinaestogodišnje kćeri - strahovi njegova birtijskog suputnika, samog Džonija Štulića, ganutljivo su starinski i demodirani.
Strah od birokracije, od filijala i ureda, rađa se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, razvijaju ga i raspričavaju brojni - uglavnom austrougarski pisci - a svoje kreativne i estetske vrhunce nalazi u Musila i Kafke. Birokracija je temeljna tema za dopuštenu, u najvećoj mjeri i poželjnu, društvenu kritiku, ili za imitaciju društvene kritike, u Sovjetskom Savezu, još od Lenjinovih pa Staljinovih vremena. Iljf i Petrov su svoje veličanstveno smiješno književno djelo posvetili upravo birokratima. Svoj dekadentni i krvavi finale ova će tema i ovaj strah naći 1988. i 1989. godine, tokom “antibirokratske revolucije” i Miloševićeva preuzimanja vlasti u više jugoslavenskih republika i pokrajina. Nakon pada Berlinskog zida legenda o birokraciji ili je izgubila smisao i raspršila se, ili je nastavila živjeti pod drugim imenom i uz djelomično izmijenjen sadržaj. Nekadašnja kritika birokracije zamijenjena je obračunima, uglavnom samo žurnalističkim, s avetima korupcije. Miki je, međutim, sa svojim strahovima ostao onakav kakav je i bio. Vjerojatno više ne pije vinjak, a kćeri mu je, tko bi vjerovao, već četrdeset i osma.