SMRT GLAZBENE LEGENDE

MILJENKO JERGOVIĆ O KEMALU MONTENU Taj glas otpjevao bi i telefonski imenik Sarajeva

Tea Cimas/Cropix

Pjevač jedne nestale zemlje, kojeg su prihvatili u svim novim zemljama, ali više od svega toga pjevač jedne velike ljubavi

Vrijeme je oko Božića 1992. Sjedimo u pansionu Monique, pijemo viski i nešto sitno mezimo. Padaju granate pa se ne može kućama, ali nitko ovih dana nema velikog posla ni obaveza, u ratu smo kao na odmoru. Grunu negdje vrlo blizu, Kemo se prepade, ide do sobe da pogleda što je s Nonom. Nono je njegov otac, imenom Osvaldo, ali zovu ga Nono. Kada se vratio, onako iz šale i vica počinje priču. Njegov otac kraj rata dočekao je kao neprijateljski vojnik, u partizanskom zarobljeništvu. I kako to ponekad biva, tako zarobljen zagledao se u domaću djevojku, muslimanku Behriju.

Njegova ljubav bila je tako velika da je, kao u nekoj bajci, savladao i pregazio sve predrasude koje su stajale između njega i nje: onu o fašističkome vojniku među antifašistima, na kraju jednoga strašnog rata, onu o strancu u zatvorenoj, u se zagledanoj orijentalnoj kasabi, onu o inovjercu katoliku pred ložnicom jedne onodobne muslimanke. Samo jedno nije mogao pobijediti: to što je iz rodnog Monfalconea pošao u rat kao oženjen čovjek, i što mu se za posljednjeg odsustva posrećilo da mu žena zatrudni.

Rodila mu je kćer Danielu, koju otac neće vidjeti cijelo njezino djetinjstvo i djevojaštvo. Da je stupio na tlo Republike Italije, mogli su ga uhititi i osuditi zbog bigamije.

Tolika je i takva, običnim životima neizmjerljiva, bila ljubav zarobljenoga talijanskog vojnika prema jednoj sarajevskoj djevojci. Iz te se ljubavi 17. rujna 1948. rodio Kemal Monteno. Ime je arapskog porijekla, i znači savršen, potpun čovjek. U vrijeme njegova rođenja bilo je najpoznatije po Mustafi Kemalu, ocu moderne turske države.

Susret sa sestrom

Poslije je, kao već odrastao dječak, putovao u Sloveniju, u Sežanu, da se prvi put na granici sretne sa sestrom. Pustili su ih jedni i drugi graničari da se nađu na ničijoj zemlji. Bio je to vrlo sentimentalan doživljaj, koji neće ublažiti ni promijeniti buduća redovna viđanja, normalni prelasci granice, dinamika nekoga uobičajenog bratstva i sestrinstva, a ni Kemalova sklonost da i one priče od kojih bi mu se oči punile suzama ispriča kroz šalu, tako da bi im se svi trebali smijati. Tako se štitio od one stare sarajevske sklonosti da se među rajom i u društvu ismije svaka pa i najteža suza, i da muški muške grubo zadirkuju zbog viška osjećajnosti. Najljepše dane svojih života, dok smo još imali sebe i svoj grad, ćerdali smo tražeći u tuđemu oku kakvu neprimjerenu suzu, onu suzu izdajicu što je spominje Hanka u onoj Mićinoj pjesmi. I Kemo se šalio s tuđim suzama, pa je zato svoje tako i sakrivao.

UMRO KEMAL MONTENO Kad je prije 8 dana napuštao bolnicu, doktorima je rekao: Zbogom...

Vladalo je mišljenje da se on najviše od svih plaši granata. Kindže, koji je tih mjeseci, kao i Nono, stanovao u Moniqueu, nije ih se nimalo plašio. Šutio je, pušio i pio viski. Jedne od tih noći telefoniralo se putem satelitskog telefona u Madrid, zvalo se Waynea Brabendera, Kindžetovog suigrača iz Reala. Brabender je zaplakao, i tu je onda nastala velika šutnja. Ali vratimo se Keminom strahu - koji nije bio ništa veći od strahova drugih, ali je bio drukčiji, šaljiviji - i jednoj od posljednjih upamćenih priča o njegovim susretima s granatama. Ostale su zaboravljene, a bilo ih je na stotine.

Šibice Dolac Travnik

Ima dana kada pada uporno i konstantno, poput one dosadne novembarske kiše, i tad se ljudi snalaze kako znaju, ali se previše ne sekiraju. Gledaju samo kako bi prošli između kapi kiše i između granata. Ali ima i dana kada se ne čuje ni pucnja iz puške, pjevaju ptice, sija sunce, a onda krene da pada, sto u sekundi. Jednoga od takvih dana uhvatilo Kemu granatiranje, uhvatila ga panika, gleda gdje bi se sklonio, pa utrča u jedno od onih skladišta od valovitog lima, kao da će ga lim zaštititi od bombi, i onako u mraku baci se preko nekih kutija. Tako u mraku i pod kartonima bi mu nekako lakše slušati gruhanje. A trajalo je, kaže on, kao nikad prije. I padalo je tu, okolo, ama na pedeset metara. Konačno kad se smirilo, Kemo se diže, pa pipa, gleda što je u onim kutijama. Kad ono šibice. Hiljade i hiljade kutija sa šibicama, proizvodnja Dolac Travnik. Fino bi se proveo da je, ama ne cijela granata, nego samo jedan gelerčić uletio unutra.

Kemo je to pričao, a mi smo se smijali da su nas sve boljeli naši trbusi i u trbusima ošiti. Bilo je lijepo smijati se u ratu. Samo, zašto ova priča više nije smiješna? Što se u međuvremenu promijenilo?

Prozor u Stake Skenderove

Gledao sam ga godinama ranije kako stoji, nadimljen nad prozorom, na prvome katu jedne kuće u Ulici Stake Skenderove. Ja sam išao u školu, a on je tako stajao i gledao u brdo, prema Domu izviđača. Nije to bio neki pogled, ali svejedno, nisam to mogao zaboraviti. Stoji Kemal Monteno na prozoru i gleda Sarajevo. Gleda u strmu ledinu, po kojoj su mladi gorani upravo zasadili osamdeset i osam stabala za druga Tita, i gleda prema mejtaškom opservatoriju, prema Domu izviđača, koji će mnogo kasnije ponijeti ime Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, prethodno iseljene iz restituirane crkvene zgrade. Gleda da mu prođe vrijeme, gleda zato što je to još uvijek onaj grad u kojemu je bilo moguće čudo njegova rođenja.

FOTOGALERIJA: Zauvijek nas je napustio Kemal Monteno

Bilo mu je devetenaest kada je 1967. pjevao “Lidiju”. Nekoliko godina kasnije, u vojsci je napisao pjesmu koja će ga proslaviti: “Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe Branka, čuvao sam našeg sina...” Te riječi obične, nemušte, kao iz nekoga osmoškolskog sastavka, njegov glas pretvarao je u nešto drugo, u neko posve neusporedivo čudo. Ljudski je glas organ govora, govoru glas služi, a nekima je dano i da umiju lijepo pjevati. Samo glas Kemala Montena nije bio takav. Njegov glas bio je organ pjevanja, pjevao je sam od sebe, tako da mu nije ni trebala melodija. Nije on bio stvoren za govorenje, i trebao bi se Kemo potruditi da govori, kao što su se drugi trudili da pjevaju. Dok je govorio sve se nešto pokušavao šaliti, da ne iznevjeri onu vječnu nametnutu ulogu duhovitoga Sarajlije, a bio je u stanju otpjevati sve tuge ovoga svijeta. I sad kada ga kako javljaju više nema, ništa nema tužnije od Keminog glasa. Nema onoga tko bi rekao da je sve to neka zajebancija, neka limena kuća puna kutija sa šibicama.

Poslije je otpjevao tekst slikara i karikaturista Alije Hafizovića, onaj tekst u kojem bilo gdje da krenem o tebi sanjam, i putevi me svi tebi vode, jer gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono prošlo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu. Takva je bila i onda kada još ništa nije bilo izgubljeno, niti se znalo što se sve može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu. I u pjesmi taj sudbonosni stih: gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Istina, dragi Alija, čista istina: pamtimo tu čežnju, dok se vlak lijeno vuče od Pazarića prema gradu, a mi budni usred noći čekamo kad ćemo mu vidjeti svjetla. Nikada više ni za jednim gradom nećemo to osjetiti.

Ružin pupoljak

U ratu je smršao, prepolovio se, kao svi što smo se prepolovili. I nikada nismo bili bliži svojoj ljudskoj prilici i mjeri, nikada nismo bili skladniji nego tada, tako prepolovljeni. Arsenu je u Zagreb slao pismo-pjesmu. A sa Zlatanom Fazlićem i Zlajom Arslanagićem pjevao je: Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo, i u njoj onih nekoliko stihova koji su za mene i danas onaj “Ružin pupoljak” iz kojeg se razvije i raspriča cijeli jedan prošli život: “Dugo toplo ljeto, Zenica, tombola. Crno-bijeli teve, na njemu gondola.”, i “Dva-tri metra snijega i tutanj ligura. Pusti fiću što ne pali dok ga raja ne gura.” Ima li toga što bi se o nama današnjima moglo tako reći? Možda i ima, ali nema više glasa koji bi otpjevao.

Kemal Monteno živio je između ratova. Rodio se kao jedna od najljepših posljedica Drugoga svjetskog rata, zrele godine dočekao je usred opsade Sarajeva. Pjevao je: “Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo.” A onda je, ipak, otišao. Bio je blag, veseo i nezlobiv čovjek. Nije sebi pridavao značaj, niti je bio ljubomoran na druge pjevače. Kako bi s onakvim glasom i mogao biti. U tom je glasu nosio Sarajevo.

Nema ga više.

Izdvajamo