ZAGREB - Izlazak jubilarnog desetog albuma “Destroyed” Moby je najavio poetičnim opisom “soundtrack za prazne gradove u dva izjutra” te popratio knjigom fotografija s turneje koje bi zajedno s glazbom trebale dočarati usamljenički život zvijezde suvremene elektronske glazbe na koncertnoj turneji. Naslovnicu albuma krasi jedna od tih fotografija, praznog aerodromskog koridora, i upravo je ta fotografija ključ za dešifriranje novog Mobyjevog djela.
Nekima bi kao prva asocijacija mogla na pamet pasti knjiga Alaina de Bottona “Dnevnik s Heathrowa”, no Mobyjeva fotografija, kao i glazba s njegova novog albuma, ima nešto starije korijene. Prije svega, to je ambijentalna glazba Briana Enoa s njegovih albuma iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih.
Jedan od tih albuma zvao se “Ambient Music 1: Music For Airports”, osmišljen kao glazbena kulisa, samo što je uranjanje u tu glazbu nudilo i uzbudljivo sonično iskustvo, umjesto tipične background glazbe iz tvornice “glazbe za liftove” Muzak. Drugi dio recepture za novi Mobyjev album leži u elektronskoj, post-punk i synth-pop glazbi iz istog vremena te u Bowiejevoj berlinskoj fazi, posebice albumu “Heroes”.
Treći sastojak potječe iz postupaka koje je Moby s fascinantno lijepim rezultatom primijenio na tržišno i umjetnički najuspješnijem albumu “Play”, iako je “Destroyed” bliži prethodniku “Wait For Me”.
Nažalost, Moby je u komparaciji sa spomenutim predlošcima pao na testu kreativnosti. Koliko god njegove glazbene kulise bile ugodne, pa i lijepe, one su tek sepijaste, sonično blijede i nepoticajne, prilično jednodimenzionalne i ostavljene u nekom limbu između jave i sna u kojem se očito i Moby nalazio u besanim noćima posljednje turneje.
Iako ta poluhalucinantna stanja znaju biti okidač za veliki kreativni nemir, Mobyju se ovaj put to nije dogodilo. “Destroyed” je više poput snenog bauljanja praznim koridorima glazbene podsvijesti i sjećanjima na elektronsku i ambijentalnu glazbu koja ga je ranih 80-ih uzbuđivala u tinejdžerskim danima.
Tek povremeno Moby je nabasao na neki interesantni trag, recimo u uvodnom, doista lijepom chill-out instrumentalu “The Broken Places”, središnjim skladbama “The Right Thing” i “Rockets” u kojoj je lakoćom spojio nebeske ženske vokale s pulsiranjem sintisajzera i lahorima gudača te u odjavnoj “When You Are Old” koja zvuči poput efektnog stavka neke suvremene simfonije.
No previše, mahom predugih i repetitivnih skladbi učinilo je “Destroyed” nezanimljivim albumom. Sličan problem Moby je imao i na albumu “Hotel”, a “Destroyed” gotovo da i nije mnogo više od kulise za skupe hotele i futuristički aseptične aerodrome.