MARTINA FILJAK

NAJBOLJA HRVATSKA PIJANISTICA 'Neki osjećaju bol pri sviranju. Ja ne. Sa svojim instrumentom osjećam se lijepo, kao kad surfer nađe onaj pravi val'

AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 10.09.2018. u 17:00

  • Darko Tomaš / CROPIX

     

    Obilaziti zemaljsku kuglu, to već zahtijeva jedan poseban karakter. Ima ljudi koji stvarno vole biti kod kuće, ali ja sam ova druga, koja voli otkrivati svijet - kaže Martina Filjak, najbolja hrvatska pijanistica koju sam napokon zatekla u Zagrebu - kod mame! - samo dan prije nego što opet krene put Dubrovnika, Trsta, na Samoborske glazbene jeseni, pa početkom studenoga put Bogote, odmah zatim Los Angelesa, Španjolske. To što je proputovala SAD, Latinsku Ameriku, Kinu, Japan... za nju je blagoslov posla koji radi. Puno se i veselo smije - što ne znači da se iza toga ne osjeća i ona druga njena strana, ona koja joj daje da se uvuče u svijet Ravela, Liszta. Voli pričati i o jogi kojom se bavi, hrani koju voli, ulicom kojom će proći bila ona i najobičnija na svijetu, ali dosad njome nije prošla, o umjerenom životu na način Oscara Wildea. “Everything in moderation, including moderation!” Martina Filjak živi danas na relaciji Berlin - Zagreb. Osvojila je mnoge domaće i svjetske glazbene nagrade, a četrdesetak koncerata godišnje, od kojih su mnogi u najprestižnijim svjetskim dvoranama, smatra jednim “baš onako lijepim ritmom”.

    Ovog ljeta bili ste desetak dana u Gorskom kotaru. Kažu da ima puno medvjeda.

    - Nisam ga vidjela, ali sam ga čula.

    Niste se uplašili?

    - Ma ne! Čulo se samo rikanje. Zaključila sam da ima toliko različitog voća koje je njemu puno interesantnije od mene.

    Obožavate Gorski kotar, u čemu je stvar?

    - Radim što me volja, kad me volja, to je cijeli trik. Ako sam na turneji, moja agentura pošalje točni raspored gdje se vidi trenutak kad izlazim iz kuće, na minutu, kad jedem ili imam susret s nekim... a ako sam kod kuće, između dvaju nastupa ili turneja, također sam vrlo ‘strukturirana’. A Gorski kotar je za mene cijeli život utočište, moja obitelj tamo već desetljećima ima kuću, u njoj je klavir koji je pripadao mojem ocu, osjećam se apsolutno sigurnom.

    Kupate se u Kupi?

    - Naravno! Malo je hladno, ali... to je za mene triger sreće.

    Kao neka riječna vila... Otkud su Filjci? Filjaci?

    - Iz Petrinje. Još uvijek imamo obitelj u Petrinji.

    Kako je glazba ušla u kuću?

    - Evo, to čak i ne znam, kako je tata počeo svirati. Baka i djed su bili učitelji u Petrinji, 20-ih godina, bili su obitelj koju je sve zanimalo, kao što i mene sve zanima. Prije nekoliko godina je bila krasna izložba u Etnografskom muzeju, održana 1923., zvala se ‘Pokupska sjećanja’, a cilj je bio istraživanje etnografskih odlika pokupskog kraja, a u kojoj je sudjelovao i moj djed.

    Bome lijepo!

    - I ja sam prvi put sam sjela u kajak ili kanu kad sam imala tri ili četiri godine - valjda nekako u isto vrijeme kad i za klavir, jer i mama i tata su svirali, u našem tadašnjem stanu u Ilici, i sve je bilo puno njihovih studenata... No, Kupa, kanu, djed, to je valjda ta povezanost s rijekom. I danas jako volim sjesti u kanu i dobro mi ide... luda familija, sigurna sam da je ta strast genetska. Zanimalo ih je što ljudi pjevaju, izrađuju, jedu, kako žive, to su sve zabilježili u jednoj profesionalno-kanuističkoj ekspediciji, avanturističkog duha nije falilo. Danas je svaka fizička aktivnost za mene odlična za tijelo i duh. Osjećam da nemam 23 godine, kada svatko može otići na put oko svijeta, doručkovati i svirati osam sati, neće osjetiti slabost. Ali s godinama čovjek treba početi ulagati u svoje tijelo, paziti ga.

    Nije lako živjeti u tijelu glazbenika?

    - Velika su očekivanja od toga što naš fizikus mora napraviti. Od kralježnice očekujemo da sate i sate sjedi za instrumentom. Ako nakon toga mislimo da će mišići biti gipki i opušteni pred 1500 ljudi, u to treba i nešto uložiti. Pred 40, 50 godina je postojao mit o umjetnicima koji se ne bave ni s čim osim glazbom... moji kolege danas vježbaju, rade jogu, živimo brže, očekuje se što više koncerata u što manje vremena.

    Vaša je prijelomna točka u karijeri bila kad ste pobijedili na jednom od najvećih svjetskih natjecanja, u Clevelandu.

    - On ima tradiciju koja je počela 1975. godine, a ja sam bila treća žena koja je pobijedila. Prva iz Hrvatske za koju su oni tamo čuli, tako da su danas koncerti koje imam u Americi još uvijek odjek tog velikog vjetra u leđa. Danas idem najmanje tri puta u sezoni u SAD.

    Kako vam je živjeti u Berlinu?

    - Berlin je dugo bio moj san, jako sam ga zavoljela otkad sam prvi put došla, vau, ovo je moj grad! Zbog te svoje dijelom socijalističke prošlosti vizurom dosta nalikuje Zagrebu, sasvim je specifična mješavina starih zgrada i krute socijalističke arhitekture. Berlin je slobodan, liberalan, boemski, slobodni, otkačeni grad, visoke kulture, sa strašno puno različitih ljudi, puno kazališta, glazbe, izložbi, restorana, s prekrasnom okolicom. Mislim da je baš zbog toga zadnjih 15-ak godina toliko umjetnika našlo utočište u Berlinu. S tim da, naravno, Berlin nije Njemačka, baš onoliko koliko New York nije Amerika. On je melting pot kao i New York...

    Pijanistički ‘posao’ izuzetno je vezan uz sposobnost visoke koncentracije, fokusiranosti, izolacije... što kad ne ide?

    - Nije mi se dogodilo da mi fokus ne ide na koncertu. Koncert je posebna situacija. Čak ponekad znam pet minuta do koncerta misliti nešto sasvim drugo, ali kad izađem na scenu... postajem neka druga osoba.

    Dosta ste energični pri sviranju, ima vas...

    - Našla sam način da se i fizički i emotivno osjećam ugodno sa svojim instrumentom. Mnogo glazbenika tek treba dosegnuti taj trenutak spajanja, kad vam više ništa nije problem. Koliko ljudi osjeća bol pri sviranju, nešto im smeta. Ja se sa svojim instrumentom osjećam jako lijepo, kao kad surfer traži, i nađe, onaj pravi val.

    Glazbeni val apsolutno ste našli, to karijera potvrđuje... ali, brak djeca? Prekrasna ste mlada žena, Martina.

    - Karijera kao životni izbor je prekrasan i težak put. Apsolutno sam mu se posvetila, barem dosad. Ali, nikad ne reci nikad. Svakako, nisam osoba za djelomično. I’m not that kind of girl.

    Sa svojim uspjesima, vlastitim ritmom, financijski neovisna... možda ste i prava muka za muškarca.

    - Moguće. Mi smo žene koje žive u razdoblju postfeminizma, što je odlično, jer se ne moramo toliko užasno dokazivati, nekoliko generacija žena prije nas žene su se užasno žrtvovale da bih ja danas mogla reći - mogu sve, a ne moram ništa. Trebamo im biti jako zahvalne. Moći sve, a ne morati ništa, to je predivno. Pitanje je samo kako ću ja kreirati sljedećih pet, deset, petnaest godina života. Ni za čim ne žalim, to je jako važno.

    U glazbenom svijetu, životu, puno se toga mijenja.

    - Velike, velike promjene za koje nisam nužno sigurna da su dobre. Nisam od onih koji će reći da je stanje u glazbi očajno. Dapače, glazbe i kulture ima više nego ikad, mnogi će možda biti ljuti zbog te moje izjave, ali u odnosu na prije 100 godina, glazba, kazalište, muzeji... dostupniji su nego ikad. Svatko može poslušati vrhunsku izvedbu Berlinske filharmonije na YouTubeu, ako to želi. Veliki orkestri, berlinska ili njujorška filharmonija, imaju veće budžete nego ikada u povijesti glazbe. S druge strane, diskografija radi veliki zaokret, nije ono što je bila, ni ja niti moje kolege ne kupujemo više CD-e, a kamoli publika, streaming ima sve veću ulogu. Dio klasične glazbe nastoji se sve više prezentirati kao pop-glazba...

    Desio se crossover. Dosta užasno.

    - Pa, recimo da nisam sigurna da klasičnu glazbu doista predstavlja u onome što je njezina bit.

    A bit klasične glazbe bi bila...

    - Sjediti u koncertnoj dvorani, slušati klasičnu glazbu, znači prepustiti se drukčijem toku vremena. I 40 minuta ne raditi ništa nego primati glazbu na način koji god hoćete. Ali mnogo ljudi danas je naviklo na glazbu od dvije i pol do tri minute. Crossover skraćuje glazbu, prebacuje je na glazbeni format onoga što ja zovem koncentracijom vinske mušice, na pjesmu od dvije i pol minute. Onaj glavni cilj klasične glazbe je u tom segmentu promašen.

    Možda joj treba ‘oprostiti’ jer je vid učenja, kao slušanje opernih arija istrgnutih iz cjeline.

    - Slušanje opernih arija je stvarno lijepo, ali teško da ćete ‘E lucevan le stelle’, ariju iz ‘Tosce’, na koncertu doživjeti kao kad prođete s Toscom njene muke i kad njenu ljubav odvode na stratište, a on u tom trenutku pjeva ‘a zvijezde su svijetlile’... Izdvajanje arija iz konteksta je kao ‘vađenje’ citata iz poznate knjige. Može obogatiti život na nekoliko trenutaka, ali ostaje činjenica da niste pročitali knjigu.

    Je li crossover glazba stvar trenutka?

    - Da. Jedina osoba koja tu glazbu ‘drži’ kroz dva ili tri desetljeća je Andre Rieu, koji je ipak izgradio svoju publiku... Karijere su čudesna stvar, neki bljesnu i nestanu, a neki traju, kao Meryl Streep, 40 godina, to je posebna vrsta studioznosti, ideje, manira. Vanessa Mae, tko se nje danas sjeća?

    Koliko klavira imate?

    - Četiri. Dva tu kod mame, jedan je tatin, jako, jako stari, ali iz sentimentalnih razloga ostaje tu gdje je. Jedan u Gorskom kotaru, jedan u Berlinu, Yamaha, baš jako lijepo surađuje i svašta može izdržati. Desetogodišnje vježbanje, recimo. Sanjam da kupim još jedan, noviji. Kako su pozornice na kojima danas nastupa velike, uglavnom imaju glasovire Steinway tipa D, dakle, onaj najveći, dužine 274 centimetra. Htjela bih da mu glasovir na kojem pripremam koncert bude što ‘bliži’, tako da ne osjećam taj prijelaz tako jako.

    Svirati u nekoj jako prestižnoj dvorani, što to znači izvođaču?

    - Zadnjih godina nastupala sam u jako puno takvih dvorana. Kad sam 2009. pobijedila u Clevelandu, jedan dio nagradnog paketa bio je nastup u Carnegie Hallu. Bila sam dosta uzbuđena, jer sam znala da je PR natjecanja jako radio na tome da dođe New York Times, a ako je na koncertu kritičar NYT-a, to je big deal. U dvoranama tog tipa sve je podređeno tome da umjetnik bude u najboljim mogućim uvjetima. Akustika fantastična, soba za odmor prekrasna, klavir jedan od najboljih na svijetu... i u Carnegie Hall je zbilja došao kritičar NYT-a i napisao sjajnu kritiku koja je meni i danas od velike pomoći u karijeri. Poslije sam nastupila u Auditorio Nationalu u Madridu, Konzerthausu u Berlinu, Konzerthausu u Beču, Musikvereinu u Beču, Teatru San Carlo u Napulju, Salle Gaveau u Parizu i svaki put... osjećaj da treba biti sretan, tu su fantastične akustike, divni instrumenti, divna rasvjeta... zašto da si čovjek to pokvari?

    Veseli vas ono što vas čeka?

    - Apsolutno! Uživam u tome da dalje nastupam s prekrasnim orkestrima u divnim dvoranama, za sljedeću godinu imam potvrđen Teatro Colon u Buenos Airesu, čekaju me dvije CD produkcije... Većina mojih koncerata su ono što se zove ‘solistica s orkestrom’, tu sam jako puno izvodila Rahmanjinova, Ravela, Brahmsa, Bartoka, a i Saint-Saëns je tijekom godina također postao jedan moj warhorse. Ostalo su potpuno solistički koncerti. U većini slučajeva sviram napamet, dakle govorimo o 300 do 400 minuta glazbe napamet svake sezone. To je... puno.

    Izdvajamo