Nebitno za priču o Lani Del Rey, ali jako mi je drago što na početku njene prave diskografske karijere, začete prije tek pet godina s albumom “Born To Die” (2012.), a nakon iz prodaje odmah povučenog “Lana Del Ray” (2010.) objavljenog pod imenom Lizzie Grant, nisam bio među onima koji su je proglasili lažnjakom ili projektom iza kojeg nema ničega osim fasade ulickane novcem bogatog joj oca Roberta Granta.
Nisam bio ni među onima koji su joj spočitavali što u pjesmama glorificira “gangstere” i “mlade bogataše”, kao ni među onima koji su je smatrali simbolom Amerike iz 50-ih kad su žene ugađale muškarcima kao u “Momcima s Madisona”. Bit će da su ljudi zaboravili da su Kate Bush, Nancy Sinatra i Lily Allen s kojima Lana dijeli neke osobine također djeca bogatih i utjecajnih očeva.
Psovke
Ništa od takvih spočitavanja, zapravo, ni nije moglo držati vodu, barem ako ste pažljivije poslušali njezine pjesme s debija “Born To Die”, a potom i one s albuma “Ultraviolence” (2014.) u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa. Ako i nisam bio oduševljen tim djelima kao cjelinama, a to vrijedi i za “Honeymoon” (2015.), osvojio me Lanin nazalni, kremasti, dubok i seksepilan glas kojim je kadra ukazati se kao vamp iz Lynchovih filmova, ali i poput nezrele tinejdžerke koja tek počinje istraživati svijet (seksa). Lana može biti nesretna ljubavnica omamljena opijatima, ali je kadra biti i djevojka koja inteligentno secira ne samo vlastite ljubavne nego i promašaje nacije; poput na netom objavljenom “Lust For Life”, a to je uloga koju pop pjevačice najčešće ne igraju. U glasu pa i strukturi njezinih najdojmljivijih skladbi za koje u pravilu sama ispisuje stihove, kao u socu kave mogu se iščitati talozi srodnih joj pjevačica iz prošlosti poput Nancy Sinatre i Patsy Cline, ali i Hope Sandoval iz Mazzy Star i Neko Case.
No Lana je u startu bila i do danas ostala najbližom Stevie Nicks s kojom na recentnom albumu - želje su mi uslišane – ima predivan, autoironični duet “Beautiful People, Beautiful Problems”. Taj duet je i ključ za dešifiranje onoga što Lana Del Rey, najotvorenije i najdojmljivije do sada čini u sanjivim skladbama za koji će neki reći kako se u njima ne događa ništa posebnog. Posve pogrešno jer spomenuti duet, primjerice, krasan je primjer povezivanja s velikim dosezima prošlosti pop glazbe koju nekim drugim postupcima, ponajprije u poigravanju ritmovima i rap umecima, Lana modernizira. Nevjerojatno, ali sa Stevie je u istoj pjesmi uspjela povezati strah od globalnog zatopljenja i priželjkivanje afere s radnikom na obližnjoj baušteli, a da to ne zvuči nakaradno. Vješto, dakle, isprepliće svoje “probleme” koji to zapravo i nisu s onim globalnim i zaista zabrinjavajućim, pri čemu zna biti drska i bezobrazna prema političarima koji svijet tjeraju u propast pa čak, ako nema druge, pozvati prije pola godine i na bacanje uroka na Donalda Trumpa. Ne samo da ima glas nego ima i jezičinu, a ne srami se ni psovati, što je za naše pop pjevačice još i danas “no fly” zona.
Mračni duet
U tome se najjasnije zrcali da Lana nije došla iz 1967. nego iz 2017. godine, a čak i kad pomislite da se nije maknula s nekog od brdašaca Hollywooda ispod čijih slova pleše gola s Weekndom u naslovnom duetu “Lust For Life” ili da za nju ne postoji ništa iza obližnje pustinje u kojoj se održava Coachella, shvatit ćete da se i kroz takve motive vješto osvrće na neuralgije Amerike i svijeta. Malo je pop pjevačica koje su kadre ispisati i tako zanosno otpjevati skladbe poput “God Bless America - And All The Beautiful Women In It”, započete kao neka stara outlaw-country pjesma, a začinjene s dva pucnja i hip hop ritmom. Još je impresivnija makabrična “When The World Was At War We Kept Dancing” koja, trideset godina poslije, zvuči i poput suvremenog trip-hop nastavka tek naizgled vedre “It’s The End Of The World As We Know It (And I Feel Fine)” R.E.M.
Uz spomenute ljubavne i socio-političke opservacije, Lana je podjednako spretna i u žongliranju pop-kulturalnim referencama. Nije slučajno što se mračni i tajnoviti duet (i album) zove “Lust For Life”, poput pjesme (i albuma) Iggyja Popa iz 1977. godine. I u njoj plešu goli, ali ne pod natpisom Hollywood nego u sjeni nekadašnjeg Berlinskog zida. U “Love”, pak, citira Beach Boyse, a u duetu “Tomorrow Never Came” sa Seanom Lennonom uz beatlesovsku melodiju lijepi Dylanove stihove “Lay Lady Lay” i Eltonove “Tiny Dancer” dok “Get Free” i previše podsjeća na “Creep” Radioheada. Coachella je za nju, pak, ovovjeki Woodstock. Dojam bi bio još bolji da je sa 72 minute dugog albuma izbačena pokoja skladba iz sredine, poput “Summer Bummer” s nepotrebnim rap umecima A$AP Rockyja i Playboi Cartija, ali to i nije bitno jer spomenute ne ruše dojam cjeline, a što do sada nije bila osobina Laninih albuma. Ipak, šteta je što umjesto ponavljanja kolaboracije s Rockyjem u “Groupi Love” nije u “Heroinu” za gosta pozvala Marka Lanegana ili Nicka Cavea jer bi to možda bilo i u rangu njihovih “ljepotica i zvijer” dueta s Isobel Campbell, odnosno s Kylie Minogue.
Stara duša
Ako se i nije mnogo glazbeno i vokalno promijenila, a to je dobro u svijetu u kojem se previše toga prečesto mijenja, iznjedrila je elokventan i inteligentan, elegantan i profinjen, ukusan i lijep, retro-modernistički dream-pop album za čijeg slušanja imate ugodan, ali i pomalo jezovit osjećaj da je Lana Del Rey (32) ono što u Americi zovu “old soul”, odnosno osoba koja se osjeća starijom nego što jest jer je natopljena saznanjima iz prethodnih inkarnacija zbog kojih mudrije od drugih poima današnji svijet.