Vjernici, da ne zalazimo u detalje, vjeruju da Bog sve vidi, sve zna i upravlja svime na svijetu i u svemiru. Ajmo, i oni koji ne vjeruju, načas povjerovati da taj svemogući Bog može i stigne sve to.
No, ima li ikakve logike u Božjem naumu da na životu ostavi Nicka Cavea kroz čije je vene prokolala količina droge, nikotina i alkohola kojom bi se mogla pobiti omanja četa ljudi nenaviklih na opijate, a potom mu uze sina Arthura koji se nakon svog prvog LSD-a u životu strovalio s litice u provaliju blizu engleskog ljetovališta Brightona.
Životni grijesi
Hoće to s LSD-em, da mladi pomisle kako mogu letjeti, premda i sam Bog zna da ljudi ne mogu tako nešto, barem ne bez pomagala u koje ne spada ni LSD ni bilo koji drugi opijat. Ako je do grijeha, možda je Bog ipak trebao uzeti Nicka a ne Arthura, ali vjernici bi mogli pomisliti kako je Arthurova smrt teža božja kazna za Nickove životne i smrtne grijehe. Eto, Bog ga je ostavio na životu, ali bez mlađeg sina, zamalo kao u nekoj od storija iz Starog zavjeta u kojima Bog zna biti i strašno okrutan. Veću kaznu teško je roditelju i zamisliti, a njezina težina daleko nadmašuje i tugu koju je Elvis Aron Presley mogao kasnije osjećati za prvorođenog i pri porodu preminulog brata blizanca Jesseja Garona Presleya, a s kojom se Cave bavio na drugom solističkom albumu “The Firstborn Is Dead”.
Glupost ili nesreća
Taj je album obilovao i motivima apokalipse, odnosno drugim dolaskom Isusa Krista, no prava apokalipsa – premda je pogrešno shvaćamo jer riječ je o pročišćenju i spasu onih koji vjeruju, a ne o konačnom smaku svijeta ili osobnoj tragediji, ali sud jest neizbježan - Cavea je sustigla 14. srpnja 2015. godine kad mu je poginuo sin Arthur.
I samo Bog u kojeg Cave, “religiji unatoč”, vjeruje zna zašto je k sebi uzeo Arthura, a na životu ostavio njegovog brata blizanca Earla ili njihovog oca Nicka Cavea. I ne, nisu tuga, bol, nevjerica i šok ništa manji zato što Cave ima još i dva odrasla sina, Lukea i Jethra, a kako se Arthurova tragična smrt dogodila usred snimanja novog, šesnaestog studijskog albuma “Skeleton Tree”, dio tematike neizbježno se odnosi na gubitak sina Arthura.
Mnogi će tumačiti kako je baš cijeli album impregniran motivom gubitka sina; čak i ako s time Bog nema ništa, nego je posrijedi samo nesretna pogibija dječaka koji je zaginuo na praktički prvom pogrešnom koraku.
Ove godine više će ljudi vjerojatno zaginuti od ganjanja Pokemona nego što ih je prošle godine poginulo od LSD-a i malo tko će se pitati što Bog ima s time. Slegnut ćemo ramenima i reći glupost ili nesreća. Mogli bismo tako zaključiti i u povodu pogibije Nickova sina.
No, sve da Bog ima prste u pogibiji mladog Arthura, nepobitno je da je Cave najsnažnije i najotvorenije o njegovoj smrti progovorio u uvodnoj skladbi “Jesus Alone”.
Gotovo da ga vidimo kako stoji na mjestu tragedije i opisuje izgled nesretnog poprišta. “S neba si pao, polomljen u polje sletio, rijeci Adur nadomak”, leleče Cave uz nikad zlokobniji, jezovit fijuk violine i prijeteći, potmuli brum sintisajzera Warrena Ellisa koji do neizdrživosti pojačavaju naricanje nad hudom sudbom i božjom kletvom.
A koliko Boga zaziva, toliko i propituje vjeru u njega jer kako vjerovati u Onoga tko ti tako okrutno sina oduzme. Malo je tako teških i tako teško podnošljivih skladbi nastalo u ovom, glazbeno prilično ispranom stoljeću, a bilo bi tome tako i da je glazba posljednjih petnaestak godina više odraz životnih muka nego tek priglupa, frivolna zabava.
Apokaliptični gospel
Poput drugih velikih umjetnika i Cave je sada - bavio se time i ranije, ali nikada tako izravno i osobno - smrt, ovaj put sina, upregnuo u stvaranje velikog djela, a to ga dovodi i u izravnu vezu s Bowiejem koji je od svoje bolesti i smrti, skrivajući je od javnosti do konačnog odlaska, stvorio remek-djelo “Blackstar” i finalni umjetnički čin s kojim se oprostio od života i čovječanstva koje je uvelike zadužio.
Cave čini nešto slično. Ne želi pred medijima pričati o pogibiji sina Arthura nego je tu smrt pretočio u podjednako potresan, nepodnošljivo težak, neizmjerno tužan i neizrecivo bolan album s nekoliko predivnih pjesama poput “Rings Of Saturn”, “Girl In Amber”, “I Need You” i “Skeleton Tree”. Apokaliptični je to, ali ipak gospel.
kronika “Skeleton Tree” prati i osjećajan, intiman film “One More Time With Feeling” australskog filmaša Andrewa Dominika. Redatelj, s kojim su Cave i Ellis surađivali na vesternu “Assassination Of Jesse James By The Coward Robert Ford”, dokumentarac “One More Time With Feeling” zamislio je poput kronike stvaranja albuma i analize Caveova rada, ali Nick se u filmu pomalo otvara i ipak progovara o onome o čemu ne želi pričati s novinarima, pred njihovim mikrofonima i kamerama.
Taj film s premijerom u Veneciji i jednovečernjim prikazivanjem u 650 kino-dvorana diljem svijeta tako postade drugi umjetnički čin koji Cave, uz svesrdnu pomoć Dominika, stvori nad tijelom pokojnog sina. Ne, nije posrijedi krčmljenje užasne životne tragedije za osobni probitak nego potreba da se s takvim gubitkom jedan neporecivo grandiozni umjetnik nosi kroz stvaranje albuma, a posredno i crno-bijelog 3D rockumentarca.
Kako rekoše oni koji ga dobro znaju, Cave svaku životnu nevolju nadilazi radom i stvaranjem.
Tako bijaše i ovaj put sa “Skeleton Tree”, čak i ako njegove pretežito mračne, ali i krasno usustavljene, poprilično fragmentarne pjesme, bez linearnog pripovijedanja od kojeg Cave pritisnut hektikom života sve više odustaje, ne govore o tužnoj smrti sina Arthura nego i o nekim drugim temama koje pred tom tragedijom ipak padaju u drugi plan.