PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

NICK CAVE U ZAGREBU Treći dolazak 'Svetog Nikole' na Jarun

Zagreb, 220611.
RSC Jarun.
Otok hrvatske mladezi.
T-mobile INmusic festival.
Drugi dan tradicionalno najveceg glazbenog spektakla u Hrvatskoj koji se odrzava 21. i 22.06. Na slici: Grinderman (Nick Cave).
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

 

Zahvaljujući najkoherentnijem opusu u povijesti kantautorstva Nick Cave nikada ne može doći u “pogrešno vrijeme”, a poslije nedavnih arenaških koncerata u Ljubljani i Beogradu njegova zagrebačka “repriza”, najavljena za lipanj iduće godine, nadaje sjaj jači od niza “velikih premijera”.

Ako koncem proteklog listopada niste bili u Ljubljani ili u Beogradu, ne očajavajte jer Nick Cave treći put stiže na INmusic u lipnju 2018. godine, drugi put s The Bad Seeds jer jednom je nastupio u okviru Grindermana. Oni, pak, koji su bili, sigurno se neće žaliti na “repete”. Često neke koncertne reprize nisu vrijedne spomena, premda se i mi trebamo naviknuti da neke izvođače više puta ugošćavamo u Zagrebu, kao što je to normalno u nizu drugih europskih gradova. No u slučaju Nicka Cavea, potvrđeno i u Ljubljani gdje je nastupio barem desetak puta, neke su reprize sjajnije od premijera. Tako sam u Areni Stožice stekao dojam da su neki stari računi došli na naplatu pa je Cave napokon dospio do “masovne publike” koja mu je trebala i ranije “jesti iz ruke”.

 

Tragedija

Pisao sam o razlozima njegove današnje popularnosti i omiljenosti; od toga da je navršio šezdeset godina, preko usmene predaje o njegovim legendarnim koncertima “na ovim prostorima”, do nesretne pogibije sina Arthura, zbog čega su njegovi poklonici osjetili potrebu da ga nikad većom posjetom tješe na recentnoj europskoj turneji. Naime, tijekom nje je ulazio u dvorane u kojima ranije nije nastupao, premda su njegova posljednja dva albuma, “Push The Sky Away” i naročito “Skeleton Tree” među najhermetičnijim u njegovom opusu i time, ali tek naizgled, ne baš podesni za arene.

Rock pjesnik

No ako bih trebao odabrati samo jedan razlog zbog kojeg biste morali otići na njegov ponovni dolazak na Jarun, uz uobičajenu ekspresivnost i dramatiku njegovih nastupa u pratnji The Bad Seedsa, jednog od tri-četiri benda koji za svog kantautora igra rolu važnu koliko i The E Street Band za Springsteena, onda je to Caveov opus. U hektičnim i kaotičnim danima ludih i razuzdanih punk-rock i post-punk bendova The Boys Next Door i The Birthday Party, koje smo ovdje ugledali tek na mutnim VHS snimkama, malo tko je mogao pretpostaviti da će Nick Cave postati, makar kratkoročno, izražajan rock pjesnik. Čak i u vrijeme kultna prva tri albuma “From Her To Eternity” (1984) i “The Firstborn Is Dead” (1985) te “Kicking Against The Pricks” (1986) s obradama Cahsa, Hookera, Reeda i drugih, nije bilo izvjesno - pogotovo ne na prvom koncertu u Ljubljani prije 30 godina kad se raspadao od narkotika, ali i u tome bio impresivan - da će Cave postati kantautor s kvantitativno tako bogatim opusom.

 

S njegovom se kvalitetom, gledano u kontinuitetu, ne može mjeriti niti jedan kantautor, ni prije ni poslije njega. Znamo dobro da su među njegovim najvećim uzorima - to se čuje i u lirici i u glazbi - bili i ostali Leonard Cohen, Tom Waits, Lee Hazlewood i Bob Dylan. No čak i ta uvažena gospoda, pa i Springsteen i Young te ostali najveći kantautori, imaju više podbačaja od samo jednog koliko u nizu od dvadesetak studijskih albuma s The Bad Seedsima, Grindermanom i The Birthday Party, ima Nick Cave. Taj jedan je “Nocturama” (2003), no i za njega bi manje talentirani dali lijevu ruku da ga mogu ispisati i snimiti, a s istoga potječe i jedan od Caveovih najboljih singlova, silovita “Bring It On” s Chrisom Baileyem iz australskog punk-rock benda The Saints. Sve one druge, redom sjajne, krasne ili dramatične albume, ne moram ni pobrojavati.

Upiknite bilo koji za svoju kolekciju ploča i nećete pogriješiti jer na njima Cave doslovce isijava žarom, bilo svetačkog bilo mahnitog pjesnika, koji se nježno i senzualno ili gorljivo i furiozno pa čak i bijesno i okrutno bavi temama smrti i ubojstva, grijeha i oprosta, seksa i ljubavi, religije i nasilja. Glazbenički je - uz pomoć ovih ili onih postava The Bad Seedsa burno i smireno, razuzdano i perfekcionistički, od pjesme do pjesme, iz albuma u album - podjednako majstorski i u zadivljujućim aranžmanima talio blues, gospel, folk i country s post-punkom, gothic, psych i art-rockom te šansonijerstvom, popom i storytellingom. Kao pjevač u studiju, a još više na pozornici, glasom i karizmatičnošću plijeni pažnju koliko su to činili Jim Morrison i Iggy Pop, Johnny Cash i Elvis Presley, John Lee Hooker i Howlin’ Wolf, Scott Walker i Serge Gainsbourg, Frank Sinatra te i u ovom kontekstu neizbježni Leonard Cohen.

 

Malo tko je izgradio tako moćan i impresivan, snažan i postojan pjesnički, pjevački i glazbenički kanon kakav je tijekom više od tri desetljeća načinio Nick Cave. A još se nismo u ni dotakli knjiga, scenarija i glazbe za filmove. Od pankerskog divljaka i darkerskog kulta s ruba overdosea i buke, preko role “Princa tame” i čovjeka koji se nakon pakla droge okrenuo protestantskoj radnoj etici, vremenom je Cave postao tradicionalist koji dubinski razumije roots glazbu američkog Juga (sve do prastarih bluzeva Leadbellyja i Blind Lemon Jeffersona); nastavljač misije začetnika rock & rolla (poput junaka Sun Recordsa) i pionira countryja (poput Hanka Williamsa); akademski potkovan poznavatelj Biblije i engleskog jezika; poštovana institucija pjesništva; jedna od najkompletnijih ličnosti u povijesti rocka i popularne glazbe.

Omiljen kod dama

Naposljetku i čovjek kojem je sudbina odredila da uz ljubav supruge i omiljenost kod dama diljem svijeta, mora živjeti s boli prouzročenom gotovo pa biblijskom pogibijom sina Arthura. Grijeh i pokora? Pođite na koncert “Svetog Nikole” na Jarun pa razmišljajte i o tome, a ne samo da je i danas zgodan “k’o vrag”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo