Autorske muze odavno ne stanuju u domu Evana Danda čiji su The Lemonheads podjednako dugo više njegov alter-ego nego pravi bend. A u osobitom sjećanju nije ostao ni njegov prvi nastup u Zagrebu, na Rokaj Festu 2008. godine, premda je uslijedio nakon relativno solidnog povratničkog albuma "The Lemonheads" (2006), tada prvog nakon deset godina ranije objavljenog "Car Button Cloth" (1996).
U posljednjih trinaest godina The Lemonheads, bolje rečeno Evan Dando, objavili su samo dva albuma obrada tuđih pjesama, "Varshons" (2009) i nedavno "Varshons 2" (2019). Kad se na sve to nadoda da je nekadašnji poster-dječak alternativnog rocka, kasnih 80-ih i ranih 90-ih i izgledom predivan i talentom nakrcan Evand Dando, teško ogrezao u ovisnost o heroinu iz koje se na jedvite jade iščupao, nije bilo uputno očekivati dobar koncert The Lemonheadsa.
Realno, prema Tvornici sam se zaputio sa strahom da ću prisustvovati debaklu jednog dragog mi izvođača koji će nespretno i šlampavo otaljavati posao, konfuzno brljati po repertoaru sačinjenom od pokojeg zicera nekoć magično privlačnog benda i napabirčenih obrada tuđih pjesama. Pomislih, popodne, možda će mu koncert spasiti tek pri kraju ili na bisu izvedene "Mrs. Robinson" (Simon & Garfunkel), "Brass Buttons" (Gram Parsons) i "Luka" (Suzanne Vega) koje na koncu u Tvornici uopće nije izveo premda su to bili neki od najvećih hitova The Lemonheadsa. Na kraju je ispalo posve drugačije i uopće i nije trebao izvesti spomenute tri obrade, kao što na koncu i nije, a da ostavi efektan dojam.
The Lemonheads u Tvornici kulture
Naime, nastup The Leomnheadsa ne da nije bio debakl nego me Evan Dando s dvojicom mlađih kolega na basu i za bubnjevima, učas vratio ne samo u njegovu nego i moju mladost jer rođeni smo u razmaku od nepuna dva mjeseca. U neko isto vrijeme bili smo high & mighty, odnosno puni nade i optimizma, radosti i očekivanja od života. Njega su sjebale droge i čupanje iz ralja ovisnosti, a mene rat i tranzicija koji su ovdje poprilično smrvili živote moje generacije u prašinu životarenja.
Možda je moj osobni dojam sinoćnjeg nastupa Evana Danda bio donekle i pojačan time što sam u Tvornici sreo drage frendice, a među njima bivšu djevojku s kojom sam bio zajedno kad su The Lemonheads bili u velikom usponu s albumima "Lick" (1989), "Lovey" (1990) i "It's A Shame About Ray" (1992). Sve me to nekako vratilo u doba u kojem smo bili bezbrižni i sretni, kao što možda više nikada nismo bili i nećemo biti. Nisam jučer, stoga, znao bih li se radije smijao ili plakao jer nakon tako krasnih sjećanja odjednom me lupio povratak u realnost.
The Lemonheads u Tvornici kulture
No, nije takav dojam Dando na mene u Tvornici ostavio samo zbog nekog mog, krajnje osobnog "povratka u dane vina i ruža", kako bi rekla fraza, nego i zbog toga što je nevjerojatnom lakoćom i naizgled nonšalantno prošetao što novijim, što starijim repertoarom vlastitih i tuđih pjesama. Već su "My Drug Buddy", "Hospital", "Down About It", "The Turnpike Down", "The Great Big No" i "It's A Shame About Ray" potvrdile da je u zavidnoj izvođačkoj formi, a čiji talent za raspucavanje perfektnih melodija nisu pomutili ni nekadašnja ovisnost o heroinu, ni odlazak autorskih muza, ni nestanak doba u kojem je bio mlad i lijep momak te talentiran i perspektivan autor.
Perfektno je pomiješao sjetu i radost, slatko i gorko, suze i smijeh te dokazao da i danas, bez obzira na njegovu osobnu ili kolektivnu nostalgiju njegovih danas manje brojnih poklonika, može biti atraktivan i potentan kantautor, gitarist i obrađivač tuđih pjesama. Tu večer u Tvorncici onih poput "Abandoned" Lucinde Williams, "Speed Of The Sound of Loneliness" Johna Prinea, "Can't Forget" Yo La Tenga ili "Into Your Arms" austrralskog dua The Love Positions.
Evan Dando
Patina minulih vremena sada mu lijepo pristaje jer je unatoč svemu uspio dostojno starjeti, a u današnjim vremenima, kad premnogi autori pa i njegovi indie-rock nasljednici ne znaju zakucati niti jednu pamtljivu melodiju, Dando (52) na ovakvim koncertnim susretima sjaji barem jednakim sjajem kao kad su djevojke kačile njegove postere po zidovima svojih soba jer bio je i teen-idol.
Sada, kad se na njegovim koncertima okupljaju ljudi koji se prisjećaju svojih ljubavi, prijateljstava i provoda otprije četvrt i više stoljeća, potvrdio je da i danas može biti uvjerljiv i jak, čak i kad se naizgled samo poigrava svojim i tuđim pjesmama. Kako je koncert odmicao, a u nepunih sat i pol rafalno je ispucao tridesetak skaldbi od kojih sedam-osam solo s električnom ili akustičnom gitarom, postalo je jasno da je i on važna karika koja spaja velikane poput Neila Younga (73) i nasljednike poput Kurta Vilea (39) koji nam nekoliko godina nakon nastupa u Tvornici dolazi na ovoljetni INmusic.
Moglo se i čuti i ishvatiti zašto je i on bitna poveznica između Grama Parsonsa i Ryana Adamsa, a i The Lemonheads, barem neko vrijeme bili jedan od onih izuzetnih bendova poput Byrdsa, Big Stara, R.E.M., The Replacementsa, Teenage Fancluba, Dinosaur Jr., Hüsker Dü i Wilca. Bendova koji su spajali i pop i punk i psihodeliju i rock da bi svemu tome dali neku tada novu alternativu i dimenziju. Neki od njih, poput Danda, povremeno i country i folk zbog čega je i u Tvornici bilo jasno da ga se treba ubrojiti u krug izvođača kojima pripadaju Bob Mould, J Mascis, Thurston Moore pa i Jeff Tweedy, čak i ako su njegovi albumi u posljednjih četvrt stoljeća debelo ispod njihovih.
Bez obzira na potonju konstataciju, uživo je Dando plijenio pažnju nepodnošljivom lakoćom nehajno okinutih rifova i ležernih vokalnih dionica kojima uz pratnju neagresivne ritam-sekcije slaže blistave melodije. Pružajući onaj isti osjećaj koji alkohol pruža kad si taman supijan koliko treba da se lijepo provedeš ili kad si na nekoj laganoj travi od koje te neće spucati paranoja nego samo dobra vibra. Možda je solistički dio bio malo predug, a ponovo električni na samome kraju malo prekratak za ukupnu dinamiku koncerta, no u konačnici to ne mijenja dojam da je u Tvornici Evan Dando likom i djelom neočekivano razgalio šestotinjak okupljenih. Podsjećajući i sebe i nas zašto bi melodija trebala biti i ostati tako važan sastojak bilo koje pjesme te zašto je njegov alter-rock nekoć mogao postati i neko vrijeme ostati mainstream.
Krasni dani prošlosti i lijepa večer sadašnjosti.