“Bio sam superheroj u 90-ima. Rekao sam to i tada. McCartney, Weller, Townshend, Richards... moj prvi album je bolji nego njihovi prvi albumi. Čak i oni to priznaju”.
Tim se riječima u Guardianu 2006. godine Noel Gallagher osvrnuo na debi album Oasisa “Definitely Maybe” iz 1994. godine, uspoređujući ga s prvijencima njegovih uzora: The Beatlesa, The Jam, The Who i The Rolling Stonesa.
Hrabro? Točno? Ludo? Glupo? Možete misliti što god želite o “Definitely Maybe”, grupi Oasis i Noelu Gallagheru, ali jedno je nepobitno – taj tip nikad se nije plašio sebe i svoj bend uspoređivati s najvećima i tijekom cijele karijere inzistirati na tome da njegove radove mjere s radovima barem onih koje je Gallagher smatrao najvećima, što često jest jedno te isto jer u okviru britanske rock i pop glazbe teško se sjetiti značajnijih od Beatlesa, Stonesa, The Who i The Jam. Doduše, ja bih u taj niz uvijek uvrstio The Clash, netko drugi Pink Floyd, netko treći Led Zeppelin, netko četvrti The Smiths, ali Noel je pogodio bit.
Tvrdoglavost
Njegovi Oasis - više i snažnije od vječitih rivala iz Blura s kojima su vodili žestoke bitke te niza drugih rock izvođača i autora stasalih u posljednjih trideset godina - baštinili su ostavštinu Beatlesa, Stonesa, The Who i The Jam, nastavljajući tamo gdje su najveći britanski bendovi stali. Čast Bogu u kojeg Noel unatoč svom imenu ne vjeruje jer “ne vidi rad njegovih ruku u današnjem svijetu”, veresija nikome pa ni Gallagheru, Oasis su se u danim trenucima, kad su objavili spomenuti debi “Definitely Maybe” kao jedan od najboljih britanskih rock albuma svih vremena ili rušili rekorde u prodaji ulaznica na Knebworthu, doista mogli usporediti s velikanima u koje su se ugledali, ali bilo je i trenutaka kad takve usporedbe nimalo nisu držale vodu.
Primjerice, Oasis ni izbliza nisu pokorili Ameriku poput Beatlesa, Stonesa ili The Who, a to je jedan od ultimativnih ciljeva bilo kojeg britanskog izvođača koji pretendira postati nešto izvan Otoka. Zbog kokaina i drugih narkotika Gallagher je povremeno, ako ne i često, imao prilično iskrivljenu percepciju o sebi, bratu Liamu, grupi Oasis i nizu drugih izvođača, ma kojem žanru pripadali, pa i politici, što i sam priznaje kad post festum govori o bivšem britanskom premijeru Blairu kojem je omaškom povjerovao pa se i družio s njim.
Ako su Oasis tijekom 90-ih bili ponajbolji, jedan od najvažnijih i ponajveći britanski bend, bilo je faza u kojima nisu predstavljali ništa više od kulisa britanskog stadionskog rocka i ispuhanog balona koji je na životu održavala tek Noleova tvrdoglavost i glad publike za starijim hitovima poput “Wonderwall”, jedne od najmoćnijih i najhimničnijih britanskih rock pjesama.
Srednja struja
Modernizaciji Oasisa nisu u prilog išle ni Noelove izjave o hip-hopu koji gotovo u cijelosti prezire ili glazbi koja nastaje na komadu drveta kao gotovo jedino vrijedno unutar onoga što danas nazivamo popularnom glazbom.
S druge strane, bolje i takva tvrdoglavost nego modernizacija kakvu danas nad sobom provode Coldplay. I da, Radiohead će kritika uvijek smatrati važnijim od Oasisa, ali ipak je Gallagher u pravu kad spočitava Yorkeu kako ne razumije kako i zašto će ga publika na kraju koncerta uvijek tražiti da odsvira “Creep”. Usto, jesu li Radiohead doista važniji od Oasisa? Osobno ne bih stavio ruku u vatru da jesu, a vi mislite što god želite.
Jednostavno, baš poput potpisnika ovih redaka, Gallagher nije lik koji će pošto-poto cijeniti avangardu (osim u vidu punka koji i danas smatra nasušno potrebnim pročišćenjem popularne glazbe), ali se zauzvrat usudio boriti na terenu s kojeg avangardisti bježe poput đavla od tamjana. Taj se teren zove mainstream ili po naški srednjom strujom, a tamo je već godinama, ako ne i desetljećima, najteže pobijediti, pogotovo ako sviraš nešto što se zove rock’n’roll.
Upravo zbog toga, odnosno kuraže da na megdan izazove cijelu bulumentu mainstream zvijezda, cijenio sam Noela, čak i onda kad su mi njegovi Oasis opasno išli na jetra. Zapravo, njegov brat Liam mi je nekako uvijek išao na živce, a Noel rijetko, ne samo zbog svioje moćne gitare, sposobnosti da zakuca veliku pjesmu i stadionski hit nego i zbog superzabavnih intervjua.
Broj 1
Možda je i zato nedavno preminuli producent The Beatlesa, George Martin, a posebice zbog krasnih razvoja akorda u čemu je Noel pravi majstor, Galaghera svojedobno nazvao “najboljim autorom svoje generacije”.
I barem to je ono što se Noelu Gallagheru mora priznati, iako će mnogi radije u prvi plan istaknuti eklektičnost Damona Albarna, čak i ako su se Blur prošle godine u akciju vratili prilično lošim studijskim albumom “Magic Whip” što je činjenica koju ne može anulirati ni njegov intrigantni solo album “Everyday Robots”.
I tu se nameće pitanje u kakvoj nam konstelaciji u Zagreb dolazi sin irskih imigranata s ruba Manchestera, nekoć mali i drski nogometni huligan čiji je život poprimio drugačiji smjer kad je 1983. godine, tada kao četrnaestogodišnjak, čuo “This Charming Man” The Smithsa na TV emisiji Top of the Pops, a zbog čega je poželio postati “poput Johnnyja Marra”.
Deset godina kasnije Noel će sa samo šest pjesama u džepu potpisati ugovor na šest albuma za Creation Records s notornim Alanom McGheejem, koji je unatoč zapanjujućim količinama droge – doslovce je kad smo pokušali razgovarati na Reading Festivalu 1989. godine bio do te mjere balzamiran od narkotika da u društvu nešto manje razvaljenog Guya Chadwicka iz The House of Love nije uspio prozboriti ni riječ – oduvijek imao istančan njuh i sluh za nove bendove. Gotovo četvrt stoljeća nakon prvih koraka u glazbi koje je koncem početkom 90-ih poduzeo uz izuzetno utjecajan, premda ne odveć popularan “madchester” bend Inspiral Carpets, Gallagher na Šalatu, dakle, dolazi ne samo kao glavni autor i (su)vlasnik pjesama Oasisa nego i kao čovjek čija su dva solistička albuma “Noel Ghallagher’s High Flying Birds” (2011) i prošlogodišnji “Chasing Yesterday” dospjeli do broja 1 liste najprodavanijhih britanskih albuma uz solidan prolaz na američkoj i nizu top-lista diljem Europe.
Jake pjesme
No, ono što na Galagherovim solo albumima doista fascinira jest sposobnost da se i po cijenu “robovanja rock historiji” Noel iznova mjeri s ostavštinom Beatlesa, Stonesa, Kinksa i The Who, odnosno The Jama, Teardrop Explodesa i The Smithsa. Vintage ili avangarda, a u ovom slučaju to je ipak vintage, Gallaghera samo zanima zna li netko, pa tako i on, napisati jaku pjesmu ili ne. Ma što mislili o tome, robovali trendovima ili ne, to je jako težak, važan i zahtjevan posao i, kako god okrenuli, Noel taj posao obavlja sjajno. Stoga, kad se malo dublje pročeprka po njegovim solističkim skladbama, jasno je kako Gallagher s gotovo bezobraznom lakoćom slaže instrumente i vokale, melodije i refrene, pa i prepoznatljivu britpop osnovicu vješto i maštovito zavrće k folku, jazzu, bluesu, baroque-popu i psihodeliji, zahvaljujući svom skladateljskom talentu, ali i svesrdnoj pomoć iznimno kapacitiranog pratećeg benda i gostiju.
Ono što me osobno najviše interesira je može li Noel zasjeniti koncert Paula Wellera kojeg sam svojedobno uživo gledao u klubu Orpheum u Grazu, odnosno nadmašiti Morrisseyevu premijeru na Šalati. Vidjet ćemo, a Gallagherov nastup kao jedan od rock koncerata koje ove godine nikako ne biste smjeli propustiti ujedno je i dobrodošao povod da se zapitamo hoće li u Zagreb ili Hrvatsku netko napokon dovesti Johnnyja Marra, Paula Wellera, Elvisa Costella i Paula McCartneya pa da vidimo ne samo njih nego i gdje je u komparaciji s njima, kao svojim uzorima, bivši lider Oasisa.