THE CENTER WON'T HOLD

NOVI ALBUM BENDA SLEATER-KINNEY Pristojna feministička debata o opasnim populizmima

Povratničkim albumom “No Cities To Love” (2015) ženski trio Sleater-Kinney nakon deset godina diskografske stanke pokazao je mlađim akterima da i drugoj dekadi 21. stoljeća alter-rock može biti atraktivan i agresivan. Bio je to poput žileta naoštren i do pucanja zategnut album na kojem su gitaristice Colin Tucker i Carrie Brownstein, premda su već tada zagazile u četrdesete, i bubnjarka Janet Weiss, koja je ušla i u pedesete, zazvučale mladenačkije, energičnije i vatrenije od većine dvostruko mlađih alter-rock konkurenata i konkurentica. Prema instrumentima su se odnosile kao da ne postoji sutra, kao da im je to prva i posljednja šansa za proboj, iako je bilo jasno da, ma što god načinile, neće bitnije ni ojačati ni oslabiti svoj status.

Doduše, “No Cities To Love” je ušao u Top 20 najprodavanijih albuma u Americi, ali danas to malo znači jer se u konačnici prodao pet puta manje od albuma “Dig Me Out” (1997) koji nije ugledao ni Top 200 tada najprodavanijih albuma u Americi. U takvoj konstelaciji, iako poštujem želju za promjenom, pitanje je koliko je uopće bilo potrebno zaokrenuti kurs benda, zbog čega je bubnjarka Janet Weiss, odmah nakon što je kolegijalno i fer odradila snimanje novog albuma “The Center Won’t Hold”, napustila Sleater-Kinney. I bila je u pravu kad je donijela tu odluku, jer ma koliko cijenim i St. Vincent, koja se uhvatila produkcije, Sleater-Kinney su izgubili oštricu kakva ih je krasila u 90-ima ili na povratničkom albumu “No Cities To Love”.

Ako je potonji bio nalik eksploziji bombe u podrumu pop glazbe - gotovo jednako moćna i nekontrolirana, kao i svojedobne punk eksplozije Ramonesa, Sex Pistolsa i The Clasha ili The Slitsa, Patti Smith, PJ Harvey i L7 - “The Center Won’t Hold” je album kojim Colin i Carrie, sad već bez Janet, pokušavaju modernizirati post-punk. Gitare su potisnute u drugi plan, bubnjevi više nalik ritam-mašini, a značajan je prostor dan sintisajzerima i pop melodioznosti. Daleko do toga da se Sleater-Kinney, sada više nalik Breedersima nego Fugaziju, nisu solidno snašle u takvom konceptu, ali ipak im nedostaje nekontroliranost, naelektriziranost i abruptivnost s prije četiri godine objavljenog povratničkog ili ključnih albuma iz 90-ih.

Doduše, time su ukazale da ih ne zanima ostati na pozicijama kakve su ranije držale, no dojam je da bi uz tematiku pjesama – o tome ima li politički centar šanse izdržati poplavu ovih ili onih populizama – bolje pristajala agresivnija buka nego hibrid synth-popa i post-punka kojem pristupaju oprezno i pomalo izvještačeno. U redu, možda su na ovaj način “post #me too” i ini stihovi zamjetniji, no teško da se na opasne društvene pojave može odgovarati drugačije nego agresijom i žestinom, odnosno bez pokazivanja zubiju pa i ugriza, ako zatreba.

“The Center Won’t Hold” nije loš album, dapače, no više djeluje poput pristojne TV debate u kasnonoćnom terminu nego poput uličnog obračuna s agresivcima koji bi uništili sve druge i drugačije, a u koje zbog svoje seksualne orijentacije spadaju i članice Sleater-Kinney te njihova producentica St. Vincent, odnosno Annie Clark s kojom je jedno vrijeme ljubovala Carrie Brownstein.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo