Što je bilo toliko atraktivno da su “škotski grofovi” Franz Ferdinand već s prvim, istoimenim albumom 2004. godine, iako objavljuju za neveliku neovisnu diskografsku kuću Domino, postali jedno od najuspješnijih i najugodnijih iznenađenja britanske glazbene scene ranog 21. stoljeća s respektabilnim nakladama i jasnom vizibilnošću na prestižnim pozicijama najvećih svjetskih open-air rock festivala?
Odgovor na to pitanje u suštini se svodi na onu vrstu plesnosti kakva je izvirala iz prvobitnih junaka post-punka poput Joy Divisiona, Gang Of Four, Talking Headsa i manje poznatih škotskih sastava tog vremena poput Josefa K i Orange Juicea. Kad su se Franz Ferdinand pojavili, podsjetili su me i na niz izvođača uz čiju smo glazbu plesali u mraku zagrebačke Jabuke ranih 80-ih; od Bowieja i Roxy Music preko Visagea i Japana do The Falla i Killing Jokea. U skladu s time Franz Ferdinand su se lakoćom kretali u rasponu od rifova Kinksa do popizma Duran Durana.
Uz to, potvrđeno i na narednom, podjednako sjajnom “You Could Have It So Much Better” (2005), Franz Ferdinand se nisu se bojali ni pamtljivih melodija ni ljepljivih refrena što je izvuklo i nešto slabije albume, prema synth-popu upravljen “Tonight” (2009) i garažno-rokerskiji “Right Thoughts, Right Words, Right Actions” (2013). Ipak, tenzija njihove glazbe donekle je pala. Udarni singlovi s trećeg i četvrtog nisu se mogli mjeriti s hitovima s prva dva albuma, a zajednički “F.F.S.” (2015) s grupom Sparks bio je tek simpatičan, no ipak kreativni pucanj van mete.
Nakon toga FF napušta gitarist Nick McCarthy kojeg na njegovom mjestu zamjenjuje Dino Bardot, a u stalnu postavu pridodan je klavijaturist Julian “Miaoux Miaoux” Corrie. “Always Ascending”, kako sugerira naslov, trebao bi biti nastavak uspona, no prije će biti da je posrijedi potvrđivanje Franz Ferdinanda kao ponovo jednog od najatraktivnijih sastava poniklih u 21. stoljeću. Kao i u slučaju prošlogodišnjeg albuma “American Dream” LCD Soundsystema, posrijedi je sraz plesnih ritmova i električnih gitara; nešto poput plesne glazbe za ljude koji ne podnose suvremenu, generički i algoritamski deriviranu plesnu glazbu, ali i alternativne glazbe za one koji uz nju vole plesati.
Blještav je to, ali ne i kičast spoj glama i disca protegnutog preko post-punka i novog romantizma do inteligentnijih electro strujanja današnjice poteklih iz Krautrocka 70-ih i Synth Britannije 80-ih; osmišljen poput efektnih pop matrica s poslovično inteligentnim stihovima Alexa Kapranosa, ovaj put o začahurenosti i otuđenosti u doba naizgled posvemašnje uvezanosti. U doba kad je relativno malo albuma kojima bi se autor ovog teksta iznova vraćao nakon recenziranja, “Always Ascending” je toliko sočan da ga želim iznova i iznova slušati. I, koliko god vam je to teško zamisliti, plesati i plesati i plesati... kao da sam opet u tinejdžer izgubljen u sjaju tame Jabuke ranih 80-ih.