Otkako se urušila prodaja “fizičkih” albuma, neovisno o “renesansi” LP ploče koja je ipak specijalistička niša čemu se “poniranjem” bliži i CD, sve je teže ocjenjivati nečiju popularnost. Naime, ukupna prodaja CD-a u Americi pala je sa 500 milijuna u 2007. godini na 141 milijun primjeraka u 2018. godini. Istodobno, koncertni biznis u Americi dosegnuo je povijesni vrhunac od 8 milijardi dolara pa je sve važniji pokazatelj nečije popularnosti prihod od nastupa poput koncerta u londonskom Hyde Parku gdje će u srpnju Dylan i Young okupiti više od 50.000 ljudi po cijeni od 75 do 335 funti.
Dakako, tu je i neizbježni YouTube na kojem je skladba “Take Me To The Church” bitno mlađeg irskog kantautora Hoziera u proteklih pet godina prikupila oko 266 milijuna pregleda. U odnosu na tu cifru, naklada Hozierovog istoimenog debi albuma od milijun primjeraka izgleda mizerno, no u današnje doba i to je “premija”.
Kao i podatak da je “Take Me To The Church” imala 87 milijuna preslušavanja na Spotifyju i time postala najslušanija pjesma na tom servisu 2014. godine. Uzgred, glavni streaming servisi kroz pretplatu su prošle godine u Americi uprihodovali 2,5 milijardi dolara i to je moguće svjetlo na kraju dugog mračnog tunela glazbene industrije čiji je globalni prihod od 16 milijardi dolara ipak 9 milijardi dolara niži nego 2002. godine. U taj kolaž valja uklopiti i recentno prvo mjesto Hozierovog novog albuma “Wasteland, Baby!” na Billboardovoj ljestvici najprodavanijih albuma u Americi, ma što to u novcu značilo.
Zanimljivo, na britanskoj top-listi albuma dospio je tek do šestog mjesta i odmah pao iza “Divide” (2017) Eda Sheerana koji se već 106 tjedana dobro drži na istoj listi, a globalno je kroz “fizičko-virtualnu” nakladu dosegnuo 13 milijuna primjeraka, što je pravo čudo za današnja vremena, pogotovo ako tome pridodamo 14 milijuna primjeraka njegovog drugog albuma “Multiply” (2014) i 5 milijuna prvog “Plus” (2011). Ovo spominjem jer kovrčavi Sheran i dugokosi Hozier okupljaju sličnu publiku, a obojica su i kantautori rođeni 1991. godine koji ukazuju da dobar dio mlade publike danas želi nešto drugačije od američkih repera, R&B i dance-pop pjevačica, pokojeg pop pjevača ili EDM DJ-eva.
Doduše, i Sheeran i Hozier paze da ostanu unutar konteksta današnje pop glazbe, no Hozier iskazuje i njojzi imanentan socio-politički angažman. Tako se uz pomoć vremešne gospel-dive Mavis Staples u uvodnoj “Nina Cries Power” poziva na Ninu Simone, Billie Holiday, Curtisa Mayfielda, Petea Seegera, Woodyja Guthrieja, Boba Dylana, Johna Lennona, Jamesa Browna, Patti Smith, Joni Mitchell, Marvina Gayea.
Sve u želji da nastavi sličnu misiju, pa i stilistiku njihovih protestnih pjesama što je u osnovi bila i “Take Me To The Church” u kojoj se pozabavio “toksičnošću ljubavnog odnosa” katoličke crkve i Irske, a takva prosudba stoji i u Hrvatskoj. Uza zdrave poglede na svijet i zabrinutost za njegovu sudbinu, svijet koji promatra ne više kao glazbenik na rubu preživljavanja nego kao pop-rock zvijezda, valja cijeniti i što njegove pjesme počivaju i na počelima gospela i soula, bluesa i folka uz koje ga je odgojio otac bubnjar. Posredno i Van Morrison. Lijepo je vidjeti takvog kantautora na vrhu top-lista čak i ako je “Wasteland, Baby!” nešto slabiji od prvijenca “Hozier”.