Da Marc Almond još nije za staro željezo uvjerili smo se i na nastupu u zagrebačkoj Laubi, u jesen 2015. godine u okviru prvog Yammatova, na kojem nas je s lakoćom proveo kroz razne dionice svoje karijere, od synth-popa iz doba dua Soft Cell, preko tamnijeg gothic-rocka, do elegantnog barqoue-popa, uz sklonost vodviljskim i eurovizijskim momentima. Jedina zamjerka odnosila se na to što Almondov mladenački glas nije pratila šira postava pratećeg sastava i barem pokoji gudač i puhač - kao ujesen 2016. godine prigodom elegantnog i “luksuznog” nastupa grupe ABC pod vodstvom Martina Fryja - čime bi još više bacio težište na ono što sada predstavlja osnovnu potku novog albuma “Shadows And Reflections”, prvog nakon dvadeset godina za jednu veliku diskografsku kuću.
Kad bismo se zadržali samo u okvirima angloameričke glazbe, onda bismo mogli konstatirati kako je posrijedi tipično baroque-pop izdanje, no ovdje i sada, i to s nostalgijom, možemo iščitavati i jednu drugu konotaciju Almondovog novog albuma koja ima veze i poviješću hrvatske zabavne glazbe. Govorim o periodu 60-ih kad je ovdje zabavna glazba držala korak u mjeri i ukusu sa spomenutim anglo-američkim baroque-popom te visokim standardima francuske šansone i talijanske kancone, a da pri tome nije nimalo gubila na vlastitoj prepoznatljivosti.
Naprotiv, niz tadašnjih pjevača i pjevačica mogao se samo promjenom jezika na kojem bi pjevali bez problema uklopiti u kataloge niza britanskih, europskih ili američkih diskografskih kuća, odnosno onih njihovih izdanja koja nisu otpadala na rock glazbu iako su bili sinonimom tadašnje i ovdašnje zabavne/pop glazbe. Uostalom, nisu bez vraga nekog traga u katalozima njemačkih i talijanskih diskografa kao američkih diskografskih ekspozitura ostavili Ivo Robić, Drago Diklić, Jimmy Stanić, Arsen Dedić kao što se moglo uspoređivati Gabi Novak ili Zvonka Špišića s njihovim američkim jazz, odnosno francuskim šansonijerskim pandanima.
Nešto slično, samo kroz neku vrst vremeplova, vrijedi i za “Shadows And Reflections” - o emotivno ispraznom imaginarnom snobu - koji je Almond uz pomoć skladatelja, saksofonista i aranžera Johna Harlea usustavio po uzoru na “talijanske soundtrack zapise iz kasnih 60-ih”. Nadodajte tome utjecaje Charlesa Aznavoura, Toma Jonesa i Sergia Endriga, nekolicinu obrada koje u sjećanje prizivaju Burta Bacharacha, Johnnyja Mandela i Bobbyja Vintona, baroque-pop orkestracije s luksuznim gudačima, blago prigušenim puhačima i oštrom twang gitarom, preuzete iz receptura Almondovog uzora Genea Pitneya, Dusty Springfield, Lee Hazlewooda, Scotta Walkera, The Righteous Brothersa, Glena Cambella i Roya Orbisona i dobit ćete koliko nostalgično i sjetno, toliko i bezvremensko izdanje kvalitetne zabavne glazbe kakva je nekoć postojala i ovdje, a kakve više nema gotovo nigdje po svijetu, osim u sjećanjima zrelijih slušatelja.