Gospođo Žana, prošlo je gotovo sedam dana otkako ste otpjevali “Lijepu našu” u Spaladium Areni u Splitu uoči utakmice Hrvatska Island. Kako danas gledate na taj događaj koji je izazvao brojne pozitivne i negativne reakcije?
- U srcu nosim samo lijepa sjećanja s utakmice. Pamtim uzvišene osjećaje kada je sa mnom zapjevalo 12.000 duša. Za izvedbu himne nije bilo dozvoljeno trajanje dulje od minute i 15 sekundi i trebala sam završiti nakon druge strofe. Kada je himna završila, ljudi su pljeskali, vikali bravo, čestitali su mi svi; od publike, dok sam prolazila, do ljudi iz organizacije, novinara, zaštitara... U dvorani je energija bila prekrasna i vrlo pozitivna. Dok sam s mojim nećakom pratila utakmicu, dobila sam više od stotinu poruka znanih i neznanih koji su prijenos pratili na televiziji i zaista pamtim samo osmijehe i sreću.
Kako je uopće došlo do vašeg angažmana za tu utakmicu, tko vam je to predložio?
- Nazvala me gospođa iz organizacije i rekla kako godinama prati moj umjetnički rad i želi baš mene za izvedbu himne. Razgovarale smo, osjetila sam da bi to bilo jedno novo iskustvo, pomalo neobično za mene, a ja volim sebe promatrati u novim situacijama. To mi je uvijek izazov. Umjetnik puno nauči promatrajući sebe i druge ljude u novim okolnostima. Tako se razvija kreativnost. Iskustva su bitna za umjetnika.
Jesu li vam organizatori osigurali minimalne uvjete za izvođenje himne? Jeste li imali probu s intonacijom?
- Taj dan smo ranije popodne napravili probu u praznoj dvorani, gdje je bilo tridesetak ljudi iz organizacije, policajaca,volontera... Razmijenili smo nekoliko riječi nakon probe i rekli su mi da himna zvuči lijepo i moćno. Radovala sam se i osjećala pozitivno uzbuđenje zbog tog, za mene neobičnog nastupa. Tonalitet u kojem ću pjevati odredila sam dva dana prije.
Kada ste počeli pjevati, kakvi su se problemi pojavili?
- Dogovor je bio da prije toga sebi na klaviru odsviram početni tonalitet i to snimim mobitelom. Kada je završila islandska himna, imala sam četiri sekunde da čujem akord, tonalitet dam organizatoru i potom krenem prema mikrofonu i pjevam. Sve je trebalo biti u sekundu točno. Međutim, kada je himna završila, nisam čula ništa jer je buka bila bučna, uz navijanje su se čule i trube, zviždaljke. A ja sam bila uz publiku i rekla sam organizatorici da ne čujem ništa, pa ni intonaciju. Te tri sekunde neizvjesnosti bile su teške i stresne. Zamolila sam dragog Boga da mi da snagu i zapjevala. Instiktivno, a uvjerena sam da bi to svaki profesionalni pjevač učinio, počela sam iz višeg tonaliteta nego što sam planirala. Naprosto sam se podsvjesno željela glasom dići iznad nesnosne buke. Moja intonacija u višem tonalitetu bila je savršeno točna i to se lijepo čuje na snimci. Moje kolegice operne pjevačice i kolege također su mi rekli da bi tako zasigurno svi oni pjevački reagirali poput mene. Jer neočekivano iznenada ne čuješ ništa osim nesnosne buke i želiš zvonko zapjevati iznad te velike mase neartikuliranih visokih zvukova i možeš se osloniti samo na pjevački unutarnji instikt.
Kako je publika u dvorani prihvatila izvođenje himne?
- Publika je pjevala sa mnom i to je bilo divno - taj osjećaj zajedništva i ljubavi za našu predivnu Hrvatsku i za te divne sportaše koji su također sa svim srcem pjevali. Sigurna sam da je i rukometašima himna izazvala divne emocije. To se vidi i na snimci. Uostalom, i pobijedili su, bilo je u dvorani sreće i veselja.
U televizijskom prijenosu izvedba je bila previše bučna. Jeste li pogledali snimku i što mislite o njoj?
- Pogledala sam. Snimka koju je moj nećak mobitelom snimio zvučala je ljepše i lakše nego nego televizijska. Problem je valjda bio u načinu prenošenja zvuka... Ali svejedno, pa kako će biti nego bučno kad 12.000 ljudi pjeva, a pjevač pjeva a capella. Mislim da takva situacija ni po čemu ne bi trebala biti kritizirana kao da se radi o umjetničkoj izvedbi. Cilj je ovdje posve drugi, a to je to zajedništvo, ta ljubav, ta lijepa atmosfera i podrška spotašima. Tu solist nije na povišenoj pozornici, zastićen u tišini, podržan orkestrom i zborom, nego dolje na terenu, ispod publike, i to nema nikakve sličnosti sa solo nastupom. Ali ima u tome jedne druge vrste ljepote, koja se zove zajedništvo i ljubav. To nam jako treba u našoj namučenoj zemlji. Treba nam pozitiva, ljudi su željni radosti, a u toj minuti i 15 svi su bili radosni. I radost je nosila sportaše do samog kraja, do njihovog trijumfa.
Već navečer na društvenim su se mrežama pojavili brojni posprdni, pa i uvredljivi komentari, gotovo govor mržnje. Kako ste te komentare doživjeli?
- Nisam znala za komentare do jutra jer do mene su stizali samo lijepi komentari. Dobivala sam samo lijepe poruke, puno više od stotinu, stalno su stizale. Ujutro su mi ljudi rekli za te zlobne komentare. Nisam ih željela čitati. Inače sam posljednje dvije godine sasvim prestala gledati dnevnik i pratiti politiku jer ima previše negativnih informacija. Kao da se namjerno želi rastužiti narod. O lijepima se rijetko govori, a ima puno divnih ljudi koji šire svjetlo. Biram sama na You Tubeu ono što želim čuti i vidjeti, a kada vidim nešto što mi se ne sviđa, promijenim kanal. Ako se meni netko ne sviđa, nemam ga potrebu vrijeđati. Te uvrede govore dovoljno o tim ljudima i njihovoj negativnosti, koja je opet privukla njima slične i tako je krenula lavina. Takvi se ne bave sobom, nego kradu lijepe trenutke iz tuđih dvorišta umjesto da se pozabave svojim i očiste ga. To je samo njihova iluzija, ništa konstruktivno i dobronamjerno. U mojoj realnosti takvi ne postoje jer toliko je lijepih stvari koje nas raduju. Evo, ja se danas radujem jer imam i to iskustvo, a iz iskustava učim.
Mnogi kažu da naša himna i nije za individualno pjevanje, nego zborsko. Što vi mislite?
- Mislim da je to sada stvar ukusa. Po mom ukusu, himnu može pjevati zbor, operni solist, solist zabavne glazbe, može i klapa. Na Akademiji, dok sam studirala, pjevali smo je i u zboru i solo, kako je prigoda zahtijevala. Svi izvođači trebaju donijeti tu emociju jer u izvedbi himne emocija je cilj. Naravno da izvedba treba biti lijepo otpjevana, a ljepota je za svakog čovjeka odraz onoga što u sebi nosi, kakav je u svojoj unutrašnjosti.
Istaknuli ste potporu svojih kolegica iz splitske Opere, pozdrave šalju i operni prvaci iz Zagreba. Nije li to, na kraju krajeva, dobra reklama za operne predstave?
- Da, mislim da je. Snimke moje izvedbe pjesme S. Rahmanjinova i Bachove arije preslušane su više od 20.000 puta u ova 3-4 dana, što je zapravo prekrasna reklama za klasičnu glazbu i operno pjevanje. Ljudi su preslušavali arije, zainteresirala ih je moja izvedba. I to je vrlo pozitivno. Klasična glazba ima tu nježnost koja treba modernom čovjeku, ona ima moć iscjeljivanja čovjeka. Nježnost nam može puno pomoći jer u ovom, materijalistički orijentiranom društvu danas nedostaje nježnosti. Mene nježnost spašava.
Kada bi organizator priznao pogrešku, ispričao vam se i ponudio da u savršenim okolnostima otpjevate himnu u Zagrebu, na finalu Europskog prvenstva, što biste mu odgovorila?
- Naravno da bih pristala. Bog mi je dao glas, pjevanje je ono što me usrećuje, poziv kojem posvećujem od ranog djetinjstva velik dio svog životnog vremena. Pjevačica sam i pedagog, docent pjevanja na Akademiji u Splitu. U posljednje četiri godine asistentica sam našeg svjetski proslavljenog bas baritona profesora Giorgia Suriana. Zagrebački sam student, iza mene je puno puno nastupa, uloga u operi, solističkih koncerata s orkestrima, s klavirskom pratnjom, puno različitih pjevačkih iskustava. I svakom se iskreno veselim pa sam se tako radovala i ovom važnom sportskom događaju i mom pjevanju naše prelijepe hrvatske himne. I ovog iskustva uvijek ću se s radošću sjećati, to mi nikakvi zlobnici ne mogu pokvariti.