U marljivom pospremanju ormara s arhiviranim magnetofonskim trakama Neil Young je dospio i do onih s nikad objavljenim akustičnim albumom “Hithchhiker”. Snimio ga je 1976. godine u jednoj jedinoj kolovoškoj noći punog mjeseca i produkciji Davida Briggsa koji je u studiju Indigo Ranch (Malibu, California) priređivao takve sessione.
Young kaže da je pauze radio samo da bi zarolao džoint, popio pivo ili ušmrkao lajnu koke, no na snimkama zvuči toliko fokusirano da je doista čudno zašto taj album, uz malo poliranja, nije izašao odmah po snimanju.
Doduše, sve su pjesme, osim “Hawaii” i “Give me Strength”, relativno brzo završile prerađene na Youngovim albumima, objavljenima između 1977. i 1980. godine: “American Stars ‘n Bars”, “Comes A Time”, “Rust Never Sleeps” i kompilaciji “Decade” na kojem kofer njegove gitare krasi naljepnica Jadrolinije.
Naslovna pjesma, pak, objavljena je relativno nedavno na albumu “Le Noise” (2010) u produkciji Daniela Lanoisa, a kako su posrijedi dva albuma na kojima je Young posve sam - na “Hitchhikeru” s akustičnom, na “Le Noise” dominantno s električnom gitarom - zgodno ih je slušati za redom, poput dviju strana iste medalje, unatoč protoku vremena i razlici u bučnosti.
Ako i znate pjesme poput “Pocahontas”, “Powderfinger”, “Human Highway” ili “The Old Country Waltz” s nekih drugih albuma i iz nešto drugačijih verzija, nevjerojatno je koliko posebno i cjelovito i danas zvuči “Hitchhiker” na kojem Young lamentira o prirodi i duhu Amerike.