JA SAM U TOM BENDU

Osam ljudi u kombiju, sati vožnje, dosadnih tonskih proba, tegljenja instrumenata, s vrlo malo novca u džepu... Sve ono zbog čega se isplati živjeti

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 30.12.2018. u 21:05

Rijeka, 190613.
Na krovu Tower centra Rijeka odrzan je koncert rijeckih glazbenika i snimanje tradicionalnog humanitarnog kalendara Rijecki decki. Nastupili su Belfast Food, En Face, My Buddy Moose, Marinada, Drazen Turina Sajeta, Marko Tolja, Alen Polic, grupa Padre, klapa Nevera i Voljen Grbac. Od fotografija koje su snimili rijecki reporteri Damir Skomrlj, Vedran Karuza, Nel Pavletic, Aresen Miletic, Lucio Vidotto i Tea Cimas izradit ce se kalendar Rijecki decki 2014. Na fotografiji: Luka Bencic, My Buddy Moose.
Foto: Tea Cimas / Cropix
Tea Cimas / CROPIX

Luka Benčić

Novinar nedjeljnog i glazbenik piše o tome kako je nastao album grupe The Strange ‘Echo Chamber’, album kojeg je glazbeni kritičar jutarnjeg aleksandar dragaš proglasio najboljim domaćim albumom 2018.

Grupu The Strange upoznao sam u lipnju 2003., davno prije nego što ću postati njihov član, kada su u sklopu promotivne turneje za album “Nights of Forgotten Films” nastupali u Rijeci. Ja sam tada svirao električne orgulje u garage rock bendu The Stoned Cows i bili smo im predgrupa u klubu Točka, koji već dosta dugo ne postoji. The Strange su tada svirali sa Scottom McCaugheyom na klavijaturama. Scott je domaćoj javnosti predstavljen kao pridruženi član R.E.M.-a, dio njihove koncertne postave, što je istina, ali on je i puno više od toga. Osim što je frontmen barem dva sjajna benda, Minus 5 i Young Fresh Fellows, McCaughey je dobri duh američke scene, čovjek koji je svirao valjda sa svima, od Wilca preko Stevea Wynna i M. Warda do Alejandra Escoveda.

Riječki koncert The Strangea iz 2003. bio je prava tarapana, demonstracija moći i eksplozija dobrih vibracija, a sve je završilo s puno praznih boca svega i svačega u backstageu i čekanjem zore u Big Rock Mami, klubu koji se danas zove Život.

No, moja veza s The Strangeom i The Bambi Molestersima išla je po nekoj drugoj liniji i prvi zajednički nastup u Točki nije u tome odigrao nikakvu važnu ulogu.

Dalibora Pavičića, gitarista i glavnog autora u The Bambi Molestersima, upoznao sam kroz jedan telefonski razgovor 2002. godine. On je tada bio glazbeni urednik u izdavačkoj kući Dancing Bear i nakon što je čuo demo snimke The Stoned Cowsa, nazvao me (jer sam tada jedino ja u bendu imao mobitel) i ponudio da te snimke objavi kao album. Mi smo to tada odbili, uz obrazloženje da su to samo demo snimke i da ćemo snimiti “pravi” album, što nikada nismo realizirali. U međuvremenu su se The Stoned Cows raspali i veći dio benda prešao je u novoformirani My Buddy Moose. Demo snimke novog benda ponovno su došle do Dalibora Pavičića, koji mi je 2005. ponudio besplatno snimanje albuma u studiju u Zagrebu, s njim u ulozi producenta, i objavu albuma za Dancing Bear. Ovoga puta to smo i realizirali i album je 2006. bio vani, kritike su bile više nego dobre, a My Buddy Moose je svirao gdje god je mogao, od Dubrovnika preko Splita, Knina, Zagreba, do Vinkovaca pa zatim Beograda i Novog Sada s jedne, Ljubljane, Maribora i Graza s druge strane. Na dosta je koncerata Dalibor svirao s nama, treću gitaru. Na dosta smo koncerata nastupali zajedno s The Bambi Molestersima i The Strangeom. Tada sam i bolje upoznao Chrisa Eckmana, koji mi je od ranije bio poznat kao lider The Walkaboutsa, benda kojem sam se jako divio i pohodio njihove zagrebačke koncerte.

Zagreb, 131218.
The Strange, promocija albuma Echo chamber u Tvornici kulture.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / HANZA MEDIA
 

Pjesme preko maila

Ako sam My Buddy Moose doživljavao (i još doživljavam) kao neku vrstu obitelji, Bambi Molestersi bili su mi proširena obitelj, posebice od 2010. kada sam s njima počeo redovito nastupati, kao klavijaturist. S njima sam obišao dobar dio ex-Jugoslavije i Europe, a dobacili smo i do Brazila. Na dosta koncerata, najčešće u Zagrebu i Ljubljani, pridružio bi nam se i Chris, s kojim smo izvodili pjesme The Strangea. Chris je isto bio dio te proširene obitelji. U My Buddy Mooseu svirao je klavijature na drugom albumu, a producirao nam je treći. The Bambi Molestersima producirao je album “As The Dark Wave Swells”, kasnije i live album “A Night in Zagreb”. Bila je to mala zajednica prijatelja i pomagača koja je jako dobro funkcionirala i, što je najbitnije, svi smo se jako dobro zabavljali.

O drugom albumu The Strangea počelo se pričati krajem 2016., kada smo nastupali u Vintage Industrial Baru u Zagrebu. Početkom 2017. na nekoliko domaćih portala objavljena je vijest da su The Strange za svoj drugi album dobili poticaj Hrvatskog društva skladatelja. Nitko u bendu, osim Dalibora i Chrisa, nije ni znao da smo se uopće prijavili na taj natječaj i za nagradu smo doznali iz medija. Toliko je malo, očito, bilo vjere da ćemo dobiti novce koje su ranijih godina dobivali izvođači poput Gibonnija da se to nije ni iskomuniciralo unutar grupe. Sada, s više nego pristojnim budžetom za hrvatske prilike, krenuo je rad na albumu koji će kasnije, po jednoj od pjesama, dobiti naziv “Echo Chamber”.

S obzirom na to da je tadašnja postava The Strangea živjela na relaciji Ljubljana (Chris), Zagreb (Dalibor), Sisak (Dinko, Hrvoje i Lada) i Rijeka (ja), pjesme su u početku nastajale preko maila. Kada bi netko imao ideju, skicu ili demo, poslao bi snimku ostalima, a Chris bi odabrao što mu paše i napravio tekst i liniju pjevanja. Kada je taj dio procesa završen, krenuli smo ih aranžirati i uvježbavati uživo, na probama u jednom studiju u Svetoj Nedelji pored Zagreba. Test za manji dio novog materijala bio je nastup na Inmusic festivalu na ljeto 2017. U kolovozu smo sjeli u kombi i otputovali u Prag, u Sono studio, gdje smo proveli osam dana, snimivši uživo baze za sve pjesme koje će se naći na albumu. Pod bazama mislim na bubnjeve, bas gitaru, električne i akustične gitare, orgulje, električni i klasični klavir te dobar dio vokala, dakle, gotovo sve.

Zagreb, 131218.
The Strange, promocija albuma Echo chamber u Tvornici kulture.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / HANZA MEDIA
 

Americana u pragu

Sono je jedan od najboljih rezidencijalnih studija u Europi i, valja i to spomenuti, jedan od rijetkih preostalih, s obzirom na to da takva vrsta snimanja, zbog sve bolje i pristupačnije “kućne” tehnologije, lagano zamire. Tamo su, među ostalima, snimali i David Bowie i Kris Kristofferson, o čemu svjedoče fotografije na zidu. Smješten je na imanju u jednom selu nadomak Praga, tako da Prag, u tih osam dana, nismo ni vidjeli. Studio A je ogroman prostor u kojem povremeno snima Praška filharmonija, tako da bez problema može primiti do 100 glazbenika. Studio B, na katu, možda je upola manji, ali i dalje ogroman. Mi smo, i zbog akustike i zbog atmosfere, snimali u Studiju A. U drugom dijelu zgrade, na katu su sobe u kojima smo spavali. U trećem dijelu su kuhinja i restoran koji je nekada bio otvoren za javnost, a sada, u dogovoru s vlasnicima, služi samo za prehranu glazbenika koji tamo dolaze. Dvije lokalne žene su nam svaki dan kuhale doručak, ručak i večeru i brinule se da hladnjak uvijek bude pun piva, a na stolu po dvije boce Jack Danielsa koje su se izmjenjivale dnevnim ritmom. Ne treba posebno ni naglašavati da su uvjeti rada bili zadovoljavajući, a atmosfera sjajna i entuzijastična.

Za album smo angažirali i vrhunske suradnike, Chrisove prijatelje s kojima je on radio u više navrata. Produkcije se dohvatio Antonio Gramentieri, talijanski gitaristički virtuoz, bivši glazbeni novinar, frontmen sjajnih bendova Sacri Cuori i Don Antonio. On je ujedno i jedan od najvažnijih aktera europske americana scene, čiji bend u posljednje vrijeme prati velikog Alejandra Escoveda, s kojim je snimio posljednji album. Ono što Antonio sa svojim bendovima radi moglo bi se, u kratkim crtama, opisati kao istraživanje poveznica između tradicije talijanske filmske glazbe i američke korijenske glazbe, dakle nekakva fikcionalna americana, kao što je s filmovima radio Sergio Leone. Slične stvari, svaki na svoj način, rade i Bambi Molestersi i My Buddy Moose.

Zagreb, 131218.
The Strange, promocija albuma Echo chamber u Tvornici kulture.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / HANZA MEDIA
 

U studiju s legendom

Za snimatelja smo angažirali Philla Browna koji je, malo je reći, apsolutna legenda. To je čovjek koji je snimao pjesme poput “All Along the Watchtower” Jimija Hendrixa, “Stairway to Heaven” Led Zeppelina ili “Sympathy for the Devil” Rolling Stonesa (vidi ga se i u Godardovom filmu kako namješta mikrofone). U svojoj autobiografskoj knjizi “Are We Rolling?” zabilježio je brojne anegdote, poput one kada mu je žar jointa pao na master traku Bob Marleyjeve “I Shot the Sheriff” pa ju je jedva spasio. Phill je na sceni od analogne ere četverokanalnih studija do današnje digitalne, neograničenih tehničkih mogućnosti, i lakše bi bilo nabrojati koga nije nego koga jest snimao (vrijedno je guglanja). Na stranu i Stonesi i Zeppelini, među najbolje i najvažnije stvari koje je Brown radio, po meni, spadaju snimke s kraja osamdesetih, albumi “Spirit of Eden” i “Laughing Stock” grupe Talk, Talk, remek djela gdje do punog izražaja dolaze njegov snimateljski pristup, prozračna mekoća i opsesija zvukom u prostoru.

Phill je tip kojeg se može slušati satima, čovjek s milijun anegdota koje prepričava bez pretencioznosti i vrlo duhovito, sa svojim specifičnim londonskim naglaskom mangupa iz Tottenhama. Radi u kontinuitetu od 60-ih, uvijek u pozadini, fokusiran na tehničke aspekte onoga što se često kasnije proglasi remek djelima, još uvijek tinejdžerski zaluđen muzikom i ljepotom zvuka. Radnička klasa među umjetnicima. U stanju je satima sjediti za pultom, bez ikakve nervoze, nestrpljivosti ili znakova da mu je odlutala pažnja, motajući si jointe za koje si je sredio “peticu” čim je stigao u Prag. Kada, recimo, treba popraviti neki dio i napraviti “punch in” (tehnika u kojoj se snimka pušta do mjesta pogreške, od koje treba dalje nastaviti snimati i svirati kao da se ništa nije dogodilo) uleti s pričom poput: “Solo Jimmyja Pagea na ‘Stairway to Heaven’ snimali smo tri dana. Jedan ‘punch in’ na drugi, takt po takt. Sve dok nije ispalo savršeno, točno kako je želio”. Takvi demistifikacijski momenti samo pokazuju kakva čuda sjajan snimatelj može napraviti u studiju, pogotovo kada se uzme u obzir da su se te stvari nekada radile s trakama i vrlo ograničenim tehničkim mogućnostima, koje su se jedino mogle nadvladati snalažljivošću i inovativnošću.

Zagreb, 131218.
The Strange, promocija albuma Echo chamber u Tvornici kulture.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / HANZA MEDIA

Irena Žilić s Chrisom Eckmanom

 

Jedini mogući izbor

Po povratku iz Praga, imali smo snimljenih 12 pjesama, od kojih su, zbog minutaže podobne za vinil, otpale dvije. “Završni radovi”, odnosno dodatni instrumenti i vokali, snimljeni su u Ljubljani, Italiji, Zagrebu, Rijeci i Pragu. Antonio je angažirao udaraljkaša Denisa Valentinija koji je snimio perkusije, a Vanni Crociani napravio je aranžmane za gudače za četiri pjesme i otišao ih snimiti u Prag s članovima Praške filharmonije. Stalni suradnici Bambi Molestersa i članovi The Strangea, Andrej Jakuš i Ozren Žnidarić, napravili su aranžmane i snimili brass sekciju, trube i saksofone. Kantautorica Irena Žilić otpjevala je s Chrisom duet “Dead End Shore”. Puno je tu bilo posla, puno sitnih detalja, i vjerujem da se svaki od tih detalja na albumu čuje. Antonio je u zvuk unio dašak talijanskog popa iz šezdesetih, a na svakoj se pjesmi čuje sve što je na svakog od nas pojedinačno utjecalo i inspiriralo. Ispalo je točno onako kako smo željeli i to nam je bilo važnije od bilo kakvih eventualnih kritika.

Pola godine prije izlaska albuma, nakon što je već bio gotov i masteriran, Lada, Dinko i Hrvoje objavili su da napuštaju Bambi Molesterse i The Strange. O razlozima ne mogu i ne želim govoriti, ali mogu samo reći da se nije dogodilo ništa dramatično niti da postoji ikakva zla krv. Rekao bih da se jednostavno dogodio život u kojemu se, kako to i inače biva, putovi različitih ljudi, nakon više od dvadeset godina, u jednom trenutku raziđu. Žao mi je što se naša proširena obitelj suzila, ali kako to biva s obiteljima, mogli smo se osloniti na ostale članove, pa je na njihovo mjesto uskočio ostatak My Buddy Moosea. To je bio prirodan i za nas jedini mogući izbor, kao što je za nas jedini mogući izbor bio nastaviti svirati. Odsvirali smo koncerte u zagrebačkoj Tvornici i u Beogradu. U veljači će “Echo Chamber” biti objavljen za njemački Glitterhouse. To je izdavačka kuća koja je 90-ih u Europi objavljivala Sub Popova izdanja, bendove kao što su Nirvana, Mudhoney, Screaming Trees ili The Walkabouts, a danas je europski dom velikog dijela americana izvođača. Slijedi nam još koncerata, osam ljudi u kombiju, sati i sati vožnje, sati i sati dosadnih tonskih proba, tegljenja instrumenata i pojačala, s vrlo malo novca u džepu kada se u konačnici podvuče crta. Dakle, sve ono zbog čega se isplati živjeti.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo