“Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama” Mikija Solusa zatvara njegovu trilogiju, začetu s “Muzikom sumnjive kvalitete” (2011), a nastavljenu s albumom “Muzikom za djecu i penzionere” (2015) na kojem je taj razbarušeni zagrebački kantautor osvajao duhovitim baratanjem popkulturnim referencama. Nije se libio ni otfikariti Dugme, Balaševića i Štulića, odnosno pokušati zauzeti njegovo, “upražnjeno” mjesto. Čak i kad se ponavljao klavirskim dionicama, njegovi stihovi toliko su bili vrckavi da nisu mogli dosaditi na prvu pa ni na drugu ili treću loptu.
Nešto slično vrijedi i za “Muziku o nogometu, jazzu i palačinkama” na kojem Miki “prebrikava” Acu Lukasa, Mišu Kovača, Jürgena Kloppa, Zlatana Ibrahimovića, Gibonnija i gomilu drugih “junaka” našeg, shizofrenog doba, a našlo se mjesta i za Elvisa, Marleyja i Chaplina.
Zahvaljujući većem broju gostujućih glazbenika, stilski raspon njegovih skladbi je još širi pa Miki “brije” od boogie woogieja i jazza preko rap-narodnjaka, s kojima se opravdano sprda, do šansone i folka, ostajući intelektualno iznimno gibak, iako zna u samo jednu pjesmu nagužvati toliko toga da mu povremeno s obzora nestane poanta.
Unatoč takvoj glazbenoj “piti gužvari”, Solus je talent koji zaslužuje popularnost zbog pjesničkih akrobacija, čak i ako u konačnici neće zamijeniti Štulića ili Dylana, nego zapasti negdje između Mancea i (Franka) Turnera. Nakon dovršene Solusove trilogije nameće se pitanje “kamo dalje, rođače”? Za razliku od također Štulićevog stiha “kad Miki kaže da se boji”, ovaj Miki nema straha nego, vjerojatno, niz solucija.
