Koncertna dvorana muzeja Mimara pucala je po šavovima. Uz postojeće nosile su se nepregledne dodatne stolice ne bi li sjeli svi koji su 26. listopada pohrlili na autorski koncert Ive Josipovića.
Političari, crkveni velikodostojnici, oni koji “moraju” biti viđeni, ali i oni koji su doista željeli poslušati Josipovićevu glazbu, brojne kamere i blicevi, sve se to sjatilo oko glazbenika kojem je Hrvatsko društvo skladatelja priredilo koncertnu večer uz njegov 60. rođendan.
Gotovo je nemoguće prisjetiti se takve gungule kada je riječ o domaćem skladatelju ozbiljne glazbe, no s obzirom na raznolikost dosadašnjih Josipovićevih djelatnosti, interes sviju zastupljenih auditorijskih opcija bio je razumljiv. Skladatelj i pravnik te bivši predsjednik države Ivo Josipović u ovom se trenutku, čini se, vraća prvoj ljubavi - glazbi, i to nadasve uspješno sudeći po praizvedbi skladbe “Kurosavin nemir svijeta” iz 2016. koja je s pravom izazvala opći ushit. Preostala programski odabrana djela nastajala su u raznim ranijim razdobljima, od 1985. do 1994. godine, pa je i usporedba autorskoga diskursa s ovim novim bila moguća i vrlo eksplicitna.
Karizmatični svećenik
Autor je, naime, ostao vjeran svom osobnom skladateljskom izričaju koji prije svega voli tematski poticaj, bilo literarni ili motiviran nekim događajem ili osjećajem, ritmom ili poznatom melodijom, samo donekle programski ili žanrovski određen, ali uvijek u prepoznatljivu zvuku i energiji. U nekim drugim vremenima rekli bismo da skladatelj ima svoj stil, danas je mnogo bliže označiti ga osobnošću koja ga razlikuje od drugih.
“Kurosavin nemir svijeta”, inspiriran knjigom don Branka Sbutege, glazba mira i svečanog, ali minimalističkog pristupa misaonosti karizmatičnog kotorskog svećenika kao da je zvukom gudača uz timpane i zvona okupila sve druge Josipovićeve skladbe u njegovo majstorsko baratanje raznim glazbalima, od solističkih do onih okupljenih u ansamble. Duhovita zaigranost djela “Samba de camera” i “Dernek” nije se nimalo protivila komornoj misli skladbi “Igra staklenih perli” i “Jubilus” za glasovir solo, a niti “Žalobnome pjevu” za violinu i glasovir. Štoviše, sva je ta glazba imala zajednički autorski nazivnik darovitog skladatelja koji suvremeni zvuk nikada ne zlorabi, nego ga vješto koristi u korist šireg slušateljstva što se danas, nakon pustih godina eksperimentiranja, više ne smatra smrtnim grijehom ovovremene glazbe.
Krpan i Krstić
Pravi majstori koncerta bili su svi interpreti, od vehementne duboko uronjene u Josipovićevu glazbu pijanistice Katarine Krpan, izvrsnog violinista Sretena Krstića, koncertnoga majstora predanih Zagrebačkih solista pod vještim i angažiranim vodstvom dirigenta Zorana Juranića, uz sudjelovanje udaraljkaša Hrvoja Sekovanića i Marka Mihajlovića te pijanista Danijela Detonija.
Povratak Ive Josipovića skladateljstvu pozdravio je u rođendanskoj čestitki Antun Tomislav Šaban, tajnik HDS-a. Rekli bismo i veliki dobitak za hrvatsku suvremenu glazbu.