KONCERT KOJI NE SMIJETE PROPUSTITI

PAR DANA UOČI KONCERTA U TVORNICI, DRAGAŠ JE RAZGOVARAO S FRONTMANOM REPETITORA 'Ne radimo depresivne pjesme nego panične, one koje tjeraju na akciju'

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović legitimni su nasljednici novovalnih heroja, a unatoč jezičnoj barijeri često sviraju po gotovo cijeloj Europi, Rusiji i Kini

 

Kad sam prvi put uživo gledao i slušao Repetitor, 2008. godine u Puli kao pobjednike Art & Music Festivala 2007., pomislio sam da bih volio da tako nekako zvuče i izgledaju imaginarni potomci Obojenog programa i Boya čije sam albume objavio početkom 90-ih.

Mršavi, visoki i našpanani Boris Vlastelica (gitara, vokal) izgledao je poput reinkarnacije Thurstona Moorea, malecka Ana-Marija Cupin (bas, vokal) mogla se gotovo cijela sakriti iza svoje bas gitare, ali je po istoj kopala poput Alije Sirotanovića, dok su se od Milene Milutinović (bubnjevi) vidjele samo palice u uraganu kose, kao kod Animala iz Muppetsa. Isijavali su strast, buku, energiju, zdravu pamet i da sam tada, umjesto četrdeset i jednu, imao dvadesetak godina manje, gorio bih od želje da im objavim ploču. U povodu novog albuma “Gde ćeš”, kojem bi se poklonili Kurt Cobain (da je živ) i Steve Albini (da ih čuje) te predstojećeg koncerta u Tvornici kulture (2. 12.) s Borisom Vlastelicom, razgovarao sam u podrumu Pločnika.

Je li to “gde ćeš” iz naslova albuma neko pitanje vlastitoj generaciji? Ovdje se puno mladih seli iz Hrvatske.

- Može biti. Znam koliko je grozno kad ovo netko kaže, ali može se shvatiti na više načina. Htjeli smo ime albuma po nekoj pjesmi ili dijelu pjesme pa smo i to ‘Gde ćeš’ ostavili bez upitnika da bude više kao stav nego kao pitanje. Kao i kod imena benda, najveći razlog je što nam je dobro zvučalo.

 

Moj je dojam da sam i u doba novog vala, u svojim formativnim godinama, bio pripadnik manjine. Rekao bih da ste vi sa svojom glazbom još više u manjini u odnosu na moju generaciju.

- Ne znam, ali razgovarao sam o tome s protagonistima novog vala, i oni kažu da je to manje-više isto; u smislu da je ta alternativna scena i tada privlačila sličan broj ljudi kao sada. Možda je medijska slika tada bila drugačija pa se mogao steći dojam da je Disciplina više isfurana nego danas Repetitor, ali po kapacitetu je to slično, unatoč iseljavanju koje si spomenuo, iako je meni teško usporediti ovo vrijeme i ono u kojem nisam živio.

Dobro, no jeste li se po svom glazbenom ukusu izdvajali u svojoj školi ili razredu, pa i danas?

- Muzički smo bili manjina, ali dobro smo se uklapali sa svima u razredu. Oni su nas zezali zbog naše muzike, mi njih zbog njihove, ali bez neke prave netrpeljivosti. U svakom razredu je uvijek bilo pet-šest onih koji vole rock’n’roll, rep, elektroniku, koji odudaraju od mainstreama, barem kod nas u Osmoj gimnaziji na Voždovcu. U centru grada u Petoj, Trećoj ili Prvoj gimnaziji vjerojatno i više. Rekao bih da je tih deset-petnaest-dvadeset posto mladih neki postotak ljudi koji ovdje aktivno prati muzičke pravce, a kojih nema u mainstream medijima, zapravo dobra brojka. Uopće nemam dojam da ne postoji zainteresirana publika. Danas nam je muzički ukus specifičniji i svakako se razlikuje od većine, ali smo vrlo tolerantni u odnosu na ostale muzičke pravce, uključujući tu i turbofolk. Ne uklapamo se u rock vs. folk podjelu, mislimo da svaka vrsta muzike ima svoje kvalitetne uratke.

Griješim li kad kažem da su vam glavni uzori bili Disciplina kičme i Šarlo akrobata, odnosno Obojeni program i Boye? Onako, nema puno melodija nego dosta kratkih stihova i izljeva buke.

- Naravno da smo slušali novi val kao neko naslijeđe, ali ljudi previše inzistiraju na tim bendovima kao našim glavnim uzorima, možda zbog naglaska, registra glasa i kratkih stihova, ali meni je dugo trebalo da ukapiram. Recimo, Šarlo, nisam ih razumio u gimnaziji, tada sam slušao Ramones, White Stripes i Oasis. Legende poput Koje, Caneta, Antona bile su ikone koje poštujemo kao klinci i dan-danas, kad ih poznajemo, ali nismo mi bili toliko na Disciplini kičme koliko se to misli. To zapravo čini te sličnosti još zanimljivijim jer znači da su organske, da vjerojatno dolazimo iz istoga grada, iz slične sredine i imamo slično muzičko naslijeđe. Na početku smo svirali stvari Ramonesa jer kad ne znaš svirati, to je najlakši put do pjesme i svirke, a onda probaš krenuti dalje, ali probaš nešto svoje pa na što sliči - sliči. Za Gang of Four smo na primjer saznali kad nas je neka recenzija iz Hrvatske optužila da sličimo na njih.

Glazbenici preferiraju da pjesme govore za sebe i ne vole ih pojašnjavati, ali što žulja Repetitor?

- Uglavnom osobne teme kroz koje se ponekad provlači neka društvena tematika. Prije je bilo više angažiranih pjesama, pogotovo na prvom albumu, ali vremenom smo od toga odustali da ne upadnemo u parole jer je to kao da s visine istomišljenicima pjevaš nešto o čemu ionako sve znaju. Nismo to htjeli pa na ‘Gde ćeš’ prevladavaju ljubavni tekstovi ili osobne teme ili tjeskobe u kojima se onda osjeti neki angažman, poput ‘Crvene’. Od politike ne možeš pobjeći, ali i koliko god je ne pratim na razini dnevnih vijesti, primoran sam je držati na oku. Dugo živimo u zemlji na rubu ekonomskog kolapsa. Moraš znati neka imena i događaje koji ti rade o glavi.

Zagreb, 181116.
Clanovi beogradske rock grupe Repetitor Milena Milutinovic, Ana-Marija Cupin i Boris Vlastelica snimljeni u klubu Plocnik.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

Rekao bih da ono što prevladava u društvu kod vas izaziva tjeskobu, čak i napade panike.

- Sviđa mi se to što si rekao jer se nikako ne slažem s mišljenjem da su naše pjesme depresivne. Kad si depresivan, samo padaš u krevet i nemaš volje ni za što, dok panika navodi na akciju.

Iskoristit ću negdje to što si sada rekao. Kako je bilo odrastati u Beogradu u 90-ima?

- Rođeni smo krajem osamdesetih, tako da smo tada bili jako mali, pa su se roditelji trudili da nas na sve načine zaštite od tog kaosa i odgajali nas da je rat zlo. Moji su se razveli usred rata, ćale je iz Beograda, majka iz Splita, tako da sam kao klinac često putovao u Dalmaciju. Išlo se preko Mađarske gdje se mijenjao autobus, na jednoj granici pokazuješ jedan, na drugoj drugi pasoš. Jedno od prvih sjećanja mi je prolazak kroz spaljenu Liku i Dalmaciju, urezalo mi se to dobro. Keva i ja smo krajem 90-ih švercali uloške iz Bosne jer je ona kao Hrvatica dobila otkaz u Vojno-tehničkom institutu još početkom rata pa smo se snalazili, a mene je vodila da nas ne pretresaju na granici. Bilo je siromaštvo, ona sama s dvoje djece, svaka joj čast, ali bio sam mali i naviknut i da stalno jedem isti parizer. No moje iskustvo iz tog doba bilo je dosta lajt u odnosu na iskustva mnogih drugih ljudi koji su proživjeli rat iz prve ruke, ili onih koji ga nisu preživjeli.

Činilo mi se da ste prije nekoliko godina bili popularniji u Zagrebu nego u Beogradu, kao kad su u 80-ima Partibrejkersi bili popularniji u Zagrebu, a Haustor u Beogradu.

- Uvijek je Zagreb pratio Beograd i obratno, a Repetitor na koncertima u ta dva grada okuplja otprilike jednak broj ljudi. Najveći je problem što u Srbiji, za razliku od Hrvatske, nema toliko medija koji se bave muzikom. Sve je jako komercijalizirano, fokusirano samo na ono najisplativije pa velikom dijelu publike uopće nismo na radaru jer su male šanse da će naletjeti na nas.

Dosta svirate i izvan regije, unatoč jezičnoj barijeri.

- Nismo bili na Pirinejskom poluotoku, u Belgiji, Skandinaviji i Velikoj Britaniji, ostatak Europe smo prosvirali, kao i Rusiju i Kinu. Nekad i ovdje ljudi ne čuju što pjevamo jer dosta bučno sviramo, a i ako je dobar bend, onda jezik nije problem. Najviše nas u Njemačkoj ispituju o čemu pjevamo, kao ono ‘dolazite s Balkana, tamo je bio rat’, ali u Kini je bilo super, to je potpuno drugi svijet. Pozivam sve da na YouTubeu pogledaju kako su ljudi tamo reagirali na Repetitor. Poslije su svi čekali da im potpišemo CD, a bilo je oko petsto ljudi.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo