Na gornjem katu kuće u Samoboru nalazi se klavir J. Skop. Na njegovim crno-bijelim tipkama položene su njezine ruke, one za koje su neki umjetnički kritičari govorili da se u njima nalazi čitav orkestar. Sjedi i svira mirna, zatvorenih očiju, u crnoj haljini do poda, Pavica Gvozdić, naša proslavljena umjetnica i glasovirska pedagoginja koja će uskoro proslaviti 82. rođendan i 60 godina karijere.
Iako su joj koraci malo teži, a štap za hodanje naslonjen na voljeni klavir, duhom je još “djevojka lanene kose”, rukama još izvodi Chopinov preludij tako snažno da se mi koji slušamo naježimo. Osvrćem se po prostoru, gledam njezine nagrade, knjige, slike na zidovima, lepezu iz Japana. Jedan je to od onih zavodljivih umjetničkih životnih prostora, spontano, eklektično uređenih tako da svaki predmet slučajno ili namjerno priča svoju priču. Oaza duha. Muzej uspomena u kojem još ima mjesta za pokoju nagradu, bunt listova ispisanih nota, obiteljsku fotografiju ili uspomenu s putovanja.
Kad završi sa sviranjem druge skladbe, upitam je za jednu sliku na zidu. Kaže da je na slici ona kao 17-godišnjakinja, bolesna leži u krevetu, a naslikala ju je njezina sestra. Ubrzo saznajem da je u obitelji bilo osam sestara, sve su svirale klavir, baš kao i majka, sve su imale poneku umjetničku crtu. Ali Pavica je ostavila najviše traga. Riječ je o našoj najistaknutijoj pijanistici koja je diplomirala i magistrirala u razredu prof. Svetislava Stančića na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Potom je studirala kod prof. Magde Tagliaferro u Parizu. Laureat je pijanističkog natjecanja u Münchenu, kao i natjecanja Magda Tagliaferro, na kojem je nagrađena posebnom nagradom Maurice Dandelot. Ona je žena koja je uvrštena u Enciklopediju suvremenih pijanista (Moskva 1988.) među najveća imena 20. stoljeća, koja je dobila “Porina” i “Vladimira Nazora” za životno djelo. Nedavno je u sklopu 21. Festivala svetog Marka nastupila u Hrvatskom glazbenom zavodu te i za taj nastup osvojila nagradu “Neven”.
Ne suspreže emocije
Ugledna glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf o njoj je napisala da je “Pavica razvila vlastiti pijanistički stil koji karakteriziraju intuitivnost pristupa i osjećajno čitanje partitura, no nikada ne skrećući u krajnost samovoljnog tumačenja glazbe”. Toliko životne radosti iz nje izvire da vam odmah postane jasno zašto je velika umjetnica. Ona je jasna, otvorena, nasmijana, istovremeno nježna i oštra, ne suspreže emocije. Početkom srpnja nastupit će na Rovinj art&more festivalu u dvorani Adris u Rovinju. Posjetili smo je tijekom priprema za taj nastup. Spuštamo se u dnevnu sobu, gdje prelistavamo stare albume i uspomene i tu Pavica započinje svoju priču.
- Klavir sam počela svirati sa šest godina, kada sam i krenula u osnovnu glazbenu školu. Od samog početka bila sam vrlo talentirana za glazbu, ali nikako nisam voljela vježbati. Sjećam se kako bi tada moja sestra Slava, inače akademska slikarica, govorila: Mala, sve što kreneš, moraš završiti, i to da bi sebe poštovala. I zaista, tako čovjek sam sebi raste u očima. Zato sam završila osnovnu pa srednju glazbenu školu i na koncu Muzičku akademiju u Zagrebu - priča Pavica. Rođena je u Srijemskoj Mitrovici. Nakon što su joj oca odvjetnika ubili partizani nakon Drugog svjetskog rata, majka je ostala sama u kući s osam djevojčica.
Slavna gazbenica za ovu je prigodu zavirila u album iz mladosti i sama se prisjećajući ljudi i detalja koji su joj obilježili život. Dolazi iz velike obitelji, oca su joj ubili pa je majka sama skrbila o osam djevojčica. Tada je obitelj stigla u Zagreb
Primio ih Stepinac
- Pobjegli smo u Zagreb, a Alojzije Stepinac mojoj je majci ustupio dvije sobe u kući prekoputa katedrale. Tu smo imale klavir i sve smo ga naučile svirati - objašnjava mi ova proslavljena pijanistica.
A otkad točno brojite 60 godina karijere, koji događaj je obilježio njezin početak, pitam je.
- E, to ću vam ispričati, stvarno lijep događaj. Bilo je to 1959. godine - tada sam bila studentica četvrte godine Muzičke akademije i izvodili smo studentski koncert sa Zagrebačkom filharmonijom. Tamo je bio direktor filharmonije maestro Milan Horvat i nakon koncerta mi je u umjetničkoj sobi prišao i rekao: ‘Vi ćete svirati profesionalno, Ravelov Koncert u G-duru, s filharmonijom ovog listopada’.
I stvarno jesam. Bio je to moj prvi honorar, prvi pravi koncert. Bila sam izvan sebe. Sjećam se velikih žutih plakata, na njima su stajala imena dviju velikih pijanistica: Branke Musulin i Dore Gušić. I Pavice Gvozdić. Obilazila sam Zagreb, stajala i gledala baš u svaki plakat - ispripovjedi mi i nasmije se slatko, ponosno, uzbuđeno kao da je bilo jučer.
Zanimljivo je kako je Pavica Gvozdić s Ružom Pospiš Baldani i Zagrebačkom filharmonijom otvorila i veliku dvoranu Vatroslav Lisinski 1973. godine.
- Ja sam bila zamoljena da sviram Čajkovskog, njegov Koncert u d-molu, na otvorenju Lisinskog. I tako sam 14 dana prije koncerta dolazila svakodnevno da rasviram klavir, to se mora jer on kad stigne iz tvornice, bude ‘ukočen’. Dan prije stigao je novi klavir i oni su mi zabunom na pozornicu postavili taj. Počela sam svirati, ali nije to na početku baš dobro zvučalo. Kako je koncert odmicao, zvuk je postajao bolji - prisjeća se ova diva.
Za nju ovo nije posao, to je poziv. U više od pola stoljeća međunarodne karijere obišla je gotovo cijeli svijet. Specijalnost su joj stilski programi, najčešće posvećeni jednom autoru, pa se tako u pojedinim razdobljima intenzivno bavila glazbom Johanna Sebastiana Bacha, Borisa Papandopula, Johannesa Brahmsa, Claudea Debussyja i Wolfganga Amadeusa Mozarta, a svojim je velikim repertoarom obuhvatila sva važnija klavirska djela od 18. do 20. stoljeća.
- Tijekom cijelog svojeg života recitale sam posvećivala određenom skladatelju i to su bili moji podvizi. Na primjer, svirala sam sve Bachove partite, ali sam mnogo toga izmijenila. Zanemarila sam pedal i sav sam zvuk postizala samo prstima, tako sam dobila na plastičnosti sviranja. Onda sam se potpuno posvetila Brahmsu, pa sam zatim Chopina svirala do besvijesti. I na diplomskom sam svirala samo Chopina, bio je to težak i opsežan program koji se do mene nije dogodio na Akademiji. Ali, ja sam to mogla iznijeti, imala sam tu snagu - priča dok mi pokazuje fotografiju s diplomskog koncerta na kojoj se klanja publici. Nosi cvjetnu haljinu i bijele cipele.
- Ova je fotografija zgodna, zar ne - pita me s osmijehom, a ja joj potvrdno odgovaram.
- Odakle izvire ta snaga - nastavljam ispitivati.
- To vam je zbog ljubavi prema glazbi, iz toga što je to usađeno u mene i zasigurno neuništivo. Moj život se sastojao u izmišljanju. Da bih mogla nastupati, ja sam morala izmišljati, kreirati, stvarati. Schumannova večer, Chopinova večer, Brahmsova večer... Evo, ovdje je jedan program iz kojeg je vidljivo da sam u jednoj godini svirala šest raznih programa. To vam je vrlo teško. Netko vježba tri godine samo jedan. Meni ni sada nije teško svirati i uvijek se držim onoga da trebam stalno učiti nešto novo. I sada sam za koncert u Rovinju naučila jedan Nocturno. Gledajte, mene zanimaju nove stvari - kaže mi Pavica.
- Je li važno za jednog pijanista da uči nove stvari?
- Netko je proživio život svirajući samo nekoliko stvari.
- Ali, je li odlika najboljih upravo to?
- Ne znam, znam samo da je to moja odlika.
Košarkašica
U više od pola stoljeća međunarodne karijere Pavica Gvozdić obišla je gotovo cijeli svijet. Četrnaest puta nastupila je u SSSR-u, tri puta na Kubi i Kanadi, podučavala je studente u Japanu u više navrata, oduševljeni njezinom interpretacijom, u Francuskoj su je od milja prozvali “djevojkom lanene kose”, po jednom od Debussyjevih preludija koji je izvela; nakon nastupa u Montrealu naslov jednog novinskog članka glasio je: “Pavica Gvozdić: fascinantno”.
- Znate, pijanist Ranko Filjak bio je moj šogor. On je trebao svirati koncert u Švicarskoj s violinistom Radovanom Lorkovićem. Ranku je na probama pozlilo, pa me violinist zamolio da ga ja pratim. Za dva dana naučila sam čitav program i nastupila, a ti su koncerti tako dobro prošli da je švicarska kritika napisala da je moje sviranje bilo na najvišoj mogućoj razini. Jednostavno, bila sam sposobna tako brzo učiti - opisuje Gvozdić.
Vježbanje klavira
Puno je takvih crtica iz njezina života koje bi mi mogla ispričati, kaže, život joj je bio kao roman.
- Imam sina Petra, a muža ne. Davno sam se razvela, kad su sinu bile dvije godine. Ja sam htjela svirati, a moj muž to nije prihvaćao. Želio je da budem kućanica, a ja nisam rođena za to. Nipošto. Uostalom, pola života posvetila sam vježbanju klavira, kako sam trebala odustati, kako - prisjeća se.
Bila je talentirana i za košarku, nekoliko godina igrala je za košarkaški klub Monting, na poziciji beka, ali je zbog glazbe odustala. Pokazuje mi monografiju zvanu “Basketball je ime košarka dobio u Zagrebu”, u kojoj se našlo i njezino ime, pa kaže da je svirala dečkima na velikoj proslavi u Mimari kada je knjiga izdana.
Svirala je i na promociji monografije “Basketball je ime košarka dobio u Zagrebu”
- Zamolili su me tada da držim govor, pa sam tamo rekla da sam svjesno izabrala biti najbolji košarkaš među pijanistima i najbolji pijanist među košarkašima - kaže. Nasmijemo se obje pa nastavljamo razgovarati o njezinu podučavanju.
- Tek 1975. godine ušla sam na Akademiju, nisam baš podučavala klavir prije toga jer sam puno putovala i svirala. Moj zadnji student diplomirao je prije dvije godine. Uvijek mi je bilo važno da im prenesem kako bez rada u našem pozivu ne možete postići ništa. Osim toga, bitno je da mlade ljude naučite plemenitom zvuku klavira. Oni često padaju u zabludu da su lupanje i brzina izražaj, a izražaj je zapravo zvuk koji dolazi iz vas. Snagu postižete i bez lupanja. I još je jedno važno - a to je da poštujete tekst, da ne miješaju stilove, preciznije, da ne sviraju jednako Bacha i Chopina - objašnjava mi.
- Glazba treba prolaziti kroz vas. To je ono pravo i iskreno. Ne intelektom dodano. Nego baš iz vas, to se rodi - kaže ovaj neizmjerni talent od žene. Kad je slušate, jasno vam je da je glazba je zvonka radost, baš kao što je to i ona. Svojim temperamentom i iskrenošću muziciranja već šezdeset godina oduševljava štovatelje glazbene umjetnosti u domovini i inozemstvu. Tako će biti i u Rovinju.
- Nastupit ću 4. srpnja, prvi put u tom gradu, u kojem sam kao djevojčica naučila plivati. Vidite, i nakon šezdeset godina karijere, neke ću stvari učiniti prvi put - kaže za kraj.