S obzirom na to kako je svojedobno živio, Peter Doherty trebao je biti “mrtav i beo” malo nakon izlaska istoimenog drugog albuma (2004) njegovog prvog benda The Libertines, a najkasnije nakon izlaska drugog albuma “Shotter’s Nation” (2007) njegovog drugog benda Babyshambles. U doba najveće popularnosti tabloidi su neumorno pratili ekscese u koje je zapadao, skandale koje je izazivao, ulaske i izlaske u klinike za odvikavanje od ovisnosti pa se može reći da je Doherty bio posljednji engleski roker koji je u to doba živio kako “dolikuje” rock zvijezdi. Na rubu pa i preko njega, riskirajući da u legendu uđe kao još jedan od pokojnika iz mitološkog “kluba 27”.
Nažalost, u taj klub “učlanila” se njegova prijateljica, neki su sumnjali i ljubavnica, Amy Winehouse koju su zbog sličnog životnog stila paparazzi još više pratili u stopu, a Doherty ipak uspio izbjeći preranu smrt. Nedavno je navršio četrdesetu godinu života tijekom kojeg su ga jednom nazvali i “Oscarom Wildeom u tijelu Sida Viciousa”, bio foto-model i glumac, postao otac i nakon dva solo albuma te po jednog povratničkog s Libertinesima i Babyshamblesima osnovao novi bend The Puta Madres čije je prvo izdanje nedavno ugledalo svjetlo dana.
Da ne bi sve ostalo na eventualnoj glorifikaciji uzimanja narkotika i opijata, alkohola i tableta, mada je svijet u međuvremenu postao takav da malo što pametnijeg preostaje činiti s vlastitim duhom i tijelom, valja reći da je kroz hektičku karijeru i snimljene albume u ovim ili onim formacijama Doherty izrastao i u jednog od posljednjih važnih i relevantnih engleskih i britanskih rock pjesnika. Istodobno, pop-kultura toliko se promijenila da danas djeluje s njezine periferije kao povučeni obiteljski čovjek, a ne iz njezina epicentra kao divlji dečko Kate Moss.
Ako je nekoć s Libertinesima, kao gorljivi socijalist što je ostao do danas, snivao inkluzivnu englesku Arkadiju, danas se ona svela na osobnu rekluziju u engleskom obalnom gradiću Margate u kojem živi i francuskom ribarskom seocetu Etretat Normandy u kojem je za samo četiri dana snimljen ovaj, za današnju pop-kulturu nebitan, ali šarmom i habitusom vrijedan album. Ako je nekoć bio u žarištu pop-uragana, danas svijet promatra isključen iz njegove osnovne matrice, stoički odbijajući sudjelovati u posvemašnjem društvenom ludilu. Baš poput starog ribara koji, premda riba ima sve manje, ne odustaje od svog posla.
Doherty nije ribar pa čak ni biološki star, ali takva metafora dobro mu pristaje. Kupaca je manje, ali svoj posao i danas radi vješto i s ljubavlju pa se u njegovoj “mreži” našlo “kapitalaca” kakve većina mlađih takmaca danas ne zna uloviti. Odnosno, pregršt lijepih pjesama o potrazi za smislom i mirom jedne donedavno neukrotive duše koja je zavirila i onkraj ovog svijeta. Skladbi koje su izborom instrumenata bliske ponekoj s “Fisherman’s Bluesa” The Waterboysa, sentimentom nježnijima s “Transformera” Lou Reeda, a zbog abdikacionističkog duha i pojedinima s “Nashville Skylinea” Boba Dylana pri čemu je Dohertyjeva “Paradise Is Under Your Nose” jedna od najljepših koju ćete ove godine čuti.