Kad je David Bowie 8. siječnja 2013. godine - na 66. rođendan, a nakon desetljeća duge diskografske stanke - neočekivano s web stranice u optjecaj pustio pjesmu “Where Are We Now?”, svi su se zapitali kako je u posve umreženom svijetu moguće do pred samu objavu zadržati novu pjesmu i novi album u posvemašnjoj tajnosti.
K vragu, pa ipak je to Bowie koji deset godina nije bio objavio ništa. Na koncu je “The Next Day” bio slavljen kao najbolji Bowiejev album još od “Scary Monsters”, usporediv s antologijskim “Heroes”, središnjim djelom njegove “Berlinske trilogije”, na što je asocirala i naslovnica albuma.
Već smo tada doznali da će Bowie objaviti novo izdanje, također u produkciji Tonyja Viscontija s kojim je realizirao neke od ključnih albuma karijere, no nije se znalo kako bi, nakon prilično klasičnog pa čak i nostalgičnog rock albuma “The Next Day”, moglo zvučati to novo djelo.
Zaokret ka začudnom
U skladu sa svojom naravi Bowie je odlučio promijeniti taktiku pa je od početka listopada do danas u optjecaj pustio dvije pjesme, “Blackstar” i “Lazarus”. Spomenute skladbe, uz već godinu dana stare “‘Tis A Pity She Was A Whore” i “Sue (or In A Season of Crime)”, tvore prvu polovicu nadolazećeg albuma “Blackstar” koji će biti objavljen 8. siječnja na Bowiejev 69. rođendan pa se sada može ustvrditi kako je pred nama posve drukčije djelo od “The Next Day”.
Bowie je s Viscontijem zaokrenuo kurs ka začudnom i ne baš laganom, ali ipak funkcionalnom, intrigantnom i mjestimice naglašeno emotivnom hibridu elektronske glazbe, avangardnog jazza i eksperimentalnog rocka. Visconti kaže kako je cilj bio “izbjeći rock’n’roll”, pod inspiracijom se navode Bowiejeva oduševljenost reperom Kendrickom Lamarom i electro-eksperimentatorima Boards Of Canada, a u snimanju je sudjelovao i James Murphy iz LCD Soundsystema.
Novi svijet
No, za izraženu eksperimentatorsku crtu albuma “Blackstar”, uz Bowieja i Viscontija najodgovorniji su saksofonist Donny McCaslin i klavijaturist Jason Lindner, ionako skloni kombiniranju jazza i elektronske glazbe te bubnjar Mark Guiliana i gitarist Ben Monder, također s njujorške jazz scene.
Pitanje je tek da li avangardni “Blackstar” u Bowiejevom opusu predstavlja veći zaokret od klasičnog “The Next Day”, no ako je potonji evidentno bio inspiriran sjećanjima na Berlin 70-ih, Bowiejev glasnogovornik demantirao je kako je “Blackstar” inspiriran usponom ISIL-a.
Kako god, Bowie je našao ključ da u drastično drukčije konsteliranom svijetu od onoga iz hladnoratovskih 70-ih i 80-ih iznova postane jedan od najzanimljivijih i najvažnijih aktera popularne glazbe, ako je to ikada prestao biti.