Bukiranje Paviljona 9 na Zagrebačkom velesajmu za prvi solistički koncert “švedskih rock manekena” Mando Diao pokazalo se preambicioznim pa je taj nastup prebačen u primjereniji Vintage Industrial Bar.
Takvo je stanje stvari, ne samo s novcem u džepu ovdašnje publike sklone rock’n’rollu, nego i s ipak manjom popularnošću Mando Diaoa u odnosu na koncert na INmusicu 2012. Financijski gubitak bilo kojeg organizatora na bilo kojem koncertu nije nešto što bi trebalo ikoga veseliti, no početak nastupa u Vintageu podsjetio me na koncert Mando Diaoa održan malo nakon objave drugog albuma “Hurricane Bar” (2004.) u bečkom klubu Flex. Žustri na pozornici Flexa, vraški zgodni i s izvrsnim balansom između garažnog rock & rolla i pop melodija, Mando Diao su mi se tada činili poput novovjeke švedske reinkarnacije liverpulske petorke na privremenom radu u Hamburgu početkom 60-ih, prije nego što su postali “Fab Four”. Možda i zato što Flex, slične veličine kao i Vintage, ciglenim interijerom podsjeća na nekadašnji zagrebački Lapidarij, ali i na nekadašnji liverpulski Cavern u kojem su The Beatles ostvarili prve ozbiljne korake.
Nisu razvalili
Nešto od te žustrine bilo je zamjetno i na koncertu u Vintageu. Primjerice, u uvodnoj “San Francisco Bay” s kojom su podsjetili zašto su jedno vrijeme bili omiljeni bend Noela Gallaghera i srodni Oasisu, garage-punku “Sweet Ride” i beatlesovskoj “All My Senses” iz ranih dana, ali u srednjem dijelu nastupa zasjale su samo “Mr. Moon” i također starija “Down In The Past”. Nedovoljno za dojam kakav su na mene ostavili u Flexu pa i na pozornici INmusica na koji su stigli tri godine nakon objave svojih najvećih hitova, “Gloria” i “Dance To Somebody” iz 2009. godine. U posljednjih šest godina objavili su manje zapaženi album “Aelita” s kojim su se donekle poigrali sa synth-popom, a potom i s lakoperom psihodelijom i soft-rockom na recentnom “Good Times”. Stoga je i koncert u Vintageu protekao u nejednakom tempu, s previše uspona i padova intenziteta svirke s repertoarom koji kao da potječe od barem tri prilično različita benda, a što u cjelini nije bila vrlina, nego mana nastupa u Vintageu.
Dobar hrvatski
Budući da su godinama nastupali u bitno većim dvoranama i na pozornicama velikih open-air rock festivala, nadao sam se da će Mando Diao razvaliti Vintage, kao onomad Flex, no ništa, unatoč pokušajima da animiraju publiku basistovim obraćanjem na hrvatskom te povicima i danas jako zgodnog pjevača i gitarista Björna Dixgårda u stilu “ajmo, ruke”, “jeste li dobro”, “prekrasni ste večeras”... Unatoč pokojem proplamsaju benda i najvatrenijih navijačica iz prvih redova nastup im je bio donekle zbrkan. Mando Diao bi se trebali vratiti garažnim rock korijenima ili ponovno ostvariti dva-tri plesna pop-rock hita. Blijedi podsjetnik na “dobra vremena”.