'CUZ I LOVE YOU'

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Nikad nije kasno da saniram štetu - Lizzo je glazbeni vulkan i u svakom pogledu velika pop diva

Lizzo performs on stage at the 2019 BET Awards at Microsoft Theater on June 23, 2019 in Los Angeles, California.
(Photo credit should read
Full Picture Agency / AFP

Lizzo

 

Ma koliko se trudio sačiniti dobar popis najboljih albuma ove ili one godine, neizbježno mi se dogodi poneki previd pa tako i na listi najboljih izdanja 2019. na kojoj nije bilo albuma “Cuz I Love You” 31-godišnje detroitske pjevačice, reperice i flautistice Lizzo. Ipak, nije kasno da koliko-toliko saniram štetu, odnosno umanjim vlastitu sramotu jer Lizzo bi mogla dominirati predstojećom dodjelom Grammyja pošto je nominirana za najbolji album, pjesmu i singl godine te najboljeg debitanta, što su i najvažnije kategorije američke diskografske nagrade, a uz njih i za najbolji album contemporary urban glazbe te solo pop, R&B i tradicionalnu R&B izvedbu.

Već iz pregleda nominacija za Grammy jasno je da je Lizzo teško pa i nemoguće strpati u samo jedan glazbeni pretinac, a i na “Cuz I Love You” - njezinom ukupno trećem, ali ujedno i prvom albumu kojim se probila pred uši šire javnosti - pokušava i u dobroj mjeri uspijeva u jednu pitku i koherentnu cjelinu ugurati barem nekoliko stilova iz vremenski raznih perioda afro-američke glazbe. 

 

Slušajući njezine pjesme jasno je da u njezinom glasu ima nešto i od Arethe Franklin, dok je kao reperica najbliža Missy Elliott koja joj i gostuje u pjesmi “Tempo”. Uvjerljiva je i kao soul pjevačica, ali i kada se iza nje ljulja ljuti funk, no uspijeva i u onome što je uspijevao i Prince čija duša kao da se naselila u obimnom, no predivnom tijelu ove detroitske dame koja je neko vrijeme kao beskućnica, nakon smrti oca, spavala i u autu, bez drugog krova nad glavom. Naime, Lizzo u glazbi ne bježi od postamenta pop pjevačice i rock začina, a koliko je suvremena, toliko je i tradicionalna.

Njezin “Cuz I Love You” stoga i nije daleko od estetike i stilistike kojom je Prince zaslijepio publiku i kritiku s albumom nedavno obnovljenim i proširenim “1999” iz 1982. godine. Bliska je Beyonce koliko i Etti James, Nicky Minaj koliko i Tini Turner, a uvjerljivo prezentira zašto su temelji njezine glazbe, koliko rap toliko i izvorni R&B pa i gospel. Glas joj je nevjerojatno moćan i elastičan, ma koliko instrumenata bilo nagužvano iza njega, a što sukladno fizičkoj pojavi često radi po načelu “što više, to bolje”. Malo je onih koji danas nešto slično čine tako vješto i svrhovito kao Lizzo u čijem tijelu kao da se reinkarnirala duša Princea.

 

U takvoj gužvi na terenu mnogi bi izgubili pojam o smislu igre, ali ne i Lizzo koja je uz navedeno duhovita i inteligentna, dovitljiva i seksi. Bilo je optužbi da je u pjesmi “Truth Hurts” plagirala stih “I just took DNA test, turn’s out I’m 100% that bitch”, no Lizzo kaže da je posrijedi instagramski meme, a ne svjesno kopiranje tweeta pjevačice Mine Lioness. Kako bilo da bilo, lako nadilazi takve optužbe i slušatelje uvjerava koliko je samopouzdana u svom tijelu koje doista nije “dizajnirano” za današnje pop zvijezde i pripadajuću vizualnu estetiku koja je odavno postala važnija od glazbe. E pa Lizzo se doista ne zamara time zašto bi trebala vježbati kad će ionako nakon toga pojesti ekstra porciju pomfrija. Kod nje sve je podređeno guštu i uživanciji, a budalaštine poput zdravog života prepušta drugima jer isto je u ovim modernim vremenima već podignuto do razine fašističkog kulta tijela i komunističkih sletova.

Realno, predivno je vidjeti i čuti nekoga tko sve to izvrće naglavačke. Nekoga tko ni zbog pop slave neće otići u teretanu. Nekoga tko će biti buntovna djevojka i snažna žena po vlastitim, a ne po tuđim mjerilima, uključivši i seksualnu orijentaciju oko koje ne diže buku, nego i na tom polju radi po svome. Nekoga tko će pop glazbu podrediti svojoj osobnosti, umjesto da sebe podredi kurentnim pop trendovima i neukusu. Nekoga tko će u naslovnoj pjesmi albuma “Cuz I Love You” urlati poput Big Mame Thornton od čije je “Hound Dog” (autora Leibera i Stollera) iz 1952. godine Elvis Presley četiri godine poslije stvorio svoj četvrti broj 1 singl. Nekoga tko će u pjesmi “Juice” muškarcu, a posredno i mršavicama, poručiti “No, I’m not a snack at all/Look, baby, I’m the whole damn meal”.

A onda i pop, rap i R&B konkurenticama u skladbi “Tempo” odbrusiti “Slow songs, they for skinny hoes/Can’t move all of this here to one of those/I’m a thick bitch, I need tempo”. Istodobno, “Jerome”je klasični soul “plačljivac” kakvog danas malo koja crnoputa pjevačica zna napisati, otpjevati i snimiti. Da sam ja taj Jerome, i ja bih svoje dupe dovukao kući što je prije moguće. Status “zabavljačice godine” itekako joj pristaje, a i Lizzo je prava cura za mene jer i ja volim dobro pojesti, popiti i zapaliti, a po mjeri su mi i njezina mjuza i, sorry feministice, njezina guza u korzetu i halterima kakve nosi na pozornici ne bi li istaknula kako se ne srami svoga tijela. Ne boj se, Lizzo, ti i ja nikada nećemo na dijetu, a pogotovo ne u teretanu. Život je da se uživa. 

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo