Tko je bio na koncertu u zagrebačkoj Areni 2010. godine i u tom trenu imao više od šesnaest godina, mogao je zaključiti kako je Lady Gaga najbolji dojam ostavila u dvije klavirske soft-rock balade, “Speechless” i “You And I”, nalik onima Eltona Johna iz prve polovice 70-ih kad je “očalinko” bio stadionska pop-rock zvijezda par excellence.
U tim pjesmama Gaga je bila najudaljenija od dance-pop repertoara s kojima je u jednom trenu postala najozbiljnijom pretendenticom na Madonnin tron. U međuvremenu je taj tron nekako izmakao ne samo Gagi nego i njezinim konkurenticama, osim možda Beyonce koja mu se najviše primakla, ali danas ipak nema tako neprikosnovene vladarice popa kakva je u 80-ima i 90-ima to bila Madonna.
Dakle, prva je značajka petog albuma Lady Gage, “Joanne”, ta da se njegova odmakla od dance-popa i primakla, vjerovali ili ne, soft-rocku, barem donekle u dosluhu sa spomenutim baladama “Speechless” i “You And I” iz zagrebačke Arene. Preciznije, Lady Gaga je nakon podbačaja s electronic-dance albumom “ArtPop” (2013.) na narednom izdanju “Cheek To Cheek” (2014.) simpatično i vješto odradila rolu vokalne jazz partnerice vremešnog, ali i dalje šarmantnog Tonyja Bennetta. U tom smislu i “Joanne” je samo nova uloga Lady Gage koja se u konstelaciji današnje pop-glazbe i njime pokušava prikazati kao inačica “rasplesanog ženskog Davida Bowieja”. Pojednostavljeno, Gaga može biti i dance-pop i vocal-jazz i soft-rock pjevačica, ako to poželi, a pitanje je tek kako će koja rola proći kod publike i kritike.
Poput Elvisa
Za publiku je prerano reći jer album je tek objavljen, a znamo i što se događa s nakladama posljednjih godina, no kao kritičar moram zamijetiti da njen potez, ako i nije posve uvjerljivo, kamoli perfektno proveden, ima smisla. Naznake takvog poteza već smo dobili na albumu “Born This Way” kad joj je u “The Edge Of Glory” (a’la Pat Benatar) saksofonom uletio pokojni Springsteenov “oslonac” Clarence Clemons, odnosno u videospotu za “You And I” tijekom kojeg je u nekim sekvencama Gaga izgladala i poput mladog Elvisa Presleyja. Sada se čini kao da je Gaga zvuk te pjesme i estetiku tog videa, u kojem je možete vidjeti i bez šminke, protegla na gotovo cijeli novi album, nazvan po njenoj preminuloj teti, ali i jednom od Gaginih imena jer je rođena kao Stefani Joanne Angelina Germanotta.
Jednom sam zgodom već usporedio Gagu i Stevie Nicks iz Fleetwood Maca s kojom dijeli sličnu boju glasa. Ovdje uvodna skladba albuma u produkciji Marka Ronsona, “Diamond Heart”, zvuči poput posvete toj šefici soft-rocka, a i nije jedina pjesma na kojoj je gitarističke pa i koautorske usluge uspješno iznajmio Josh Homme iz Queens Of The Stone Age. Za potrebe promocije Gaga je otišla i u Nashville, zajedno s ružičastim šeširom, country sakoićem sa zlatovezom i kaubojskim čizmama, kao da želi poručiti kako njezin novi dom više nije diskoklub nego roadhouse-bar. OK, ni to nije nešto novo jer Madonna je još na prijelazu milenija plesala line-dance u kaubojskom šeširu i kariranim košuljama (a’la Mike Watt), a Ke$ha 2012. godine ostvarila suradnju s Wayneom Coyneom (iz The Flaming Lipsa) i Iggyjem Popom. Usto, Katy Perry je 2013. godine na albumu “Prism” također načinila odmak od dance-popa.
Nužan potez
Ipak, nitko iz plejade dance-pop pjevačica nije tako znakovito to učinio kao Lady Gaga na “Joanne”, odnosno malo tko od pop pjevačica bi iz te “tranzicije” pokušao izvući konceptualni album ili djelo kojim se želi publici predstaviti na bitno drugačiji način. U takvim mijenama Madonna je bila prava majstorica, a zbog toga i jest opstala tako dugo na tronu Kraljice popa. Tek će se vidjeti hoće li i Lady Gaga takvim mijenama zacimati publiku na način na koji je to Madonni polazilo za rukom, odnosno je li “Joanne” novi pokušaj da napokon osvoji tron Kraljice popa ili definitivno odustajanje od takve misije i pokušaj da na autorski intrigantnoj i kvalitativno višoj razini igra ulogu solidne pjevačice u bilo kojem žanru koji si u datim okolnostima odabere. Naslovnu pjesmu komotno je na posljednji album mogla uvrstiti i Adele, a i haljine od mesnih odrezaka i skulpture na glavi veličine fićeka zamijenjene su starim dobrim trapericama i bijelom majicom kratkih rukava. Šok je time veći nego da je Gaga na glavu fakat nabacila dio karoserije Trabanta; kao da je krenula u obrnutom smjeru od Taylor Swift koja je iz countryja otperjala u dance što joj je kratkoročno možda bilo pametno, ali dugoročno baš i nisam uvjeren, dok za Gagin potez mislim da joj je bio nužan. Šteta što se Beck gadno okliznuo u besprizorno neukusnom electro-calypsu “Dancin’ In Circles”, kao što “Perfect Illusion”, iako nastala u suradnji s Kevinom Parkerom iz australskog psych-rock benda Tame Impala, najviše podsjeća na njezine nekadašnje dance-hitove.
Počast legendama
No, ostatak albuma na kojem je Gaga surađivala i s Fatherom Johnom Mistyjem (kantautorom cashovskog tipa) u blues-popu “Sinner’s Prayer”, Florence Welch u princeovskom duetu “Hey Girl” i nizom glazbenika (koje je Ronson rabio na albumima Amy Winehouse i Rufusa Wainwrighta), čak i bez dueta s Eltonom Johnom (koji je navodno snimljen, ali ne i uvršten), solidno funkcionira kao pop album s nagnućima k soft i West Coast rocku, country baladerstvu kao u naslovnoj pjesmi i još impresivnijima “Million Reasons” i “Angel Down”.
“Joanne” povremeno zvuči i poput odavanja počasti Bowieju i Princeu, Eltonu Johnu i Neilu Youngu, Eaglesima i Fleetwood Macu pa šala da bi Lady Gaga uskoro mogla biti jedna od Desert Trip izvođača na kojem su nedavno nastupili Dylan, Young, Stonesi, Macca, Waters i The Who možda i nije besmislena. Tko si ne bi poželio takvu budućnost, no ipak je realnije da Gagu sada gledamo u “filmu” u kojem su nekoć igrale Shania Twain, Dolly Parton ili Tammy Wynette. U prijevodu, “Joanne” će pomesti Ameriku, ali možda će joj izvan domovine postati onako kako je u Americi bilo Robbieju Williamsu, čak i kada je u doba najveće slave bio pop car u Europi.