Uredništvo me svrstalo u “antikorona odjel za užitak”. Kažu, ti si hedonist, daj ljudima nešto da se zabave. Da barem malo zaborave na čemer i dosadu. Sad kad korona histerija ide prema vrhuncu pa se sve oko nas manje-više zatvara, a ljudi povlače u domove. I tako smo u razgovoru došli do toga da svakog dana ispišem po člančić o jednoj od pjesama koje se bave onime što je mom biću najdraže.
Pogađate, to su pjesme o seksu, drogama i rock & rollu, “beerdrinkingu and hellraisingu”, kako bi to rekli ZZ Top, uzrečici “u se, na se i poda se”, kako bi rekli naši stari. Stoga, vjerom, sociologijom, medicinom, ekonomijom i politikom neka se bave drugi, a ja u ovoj politički nekorektnoj rubričici udaram ravno u glavu jer prva pjesma u njoj mora biti “Sex & Drugs & Rock & Roll” (1977) Iana Durya (1942-2000).
Objavljena je 26. kolovoza 1977. godine na singlu koji se u Velikoj Britaniji sa 19.000 prodanih primjeraka baš i nije popeo na top listama, no baš zbog nje Duryjev album “New Boots And Panties” dospijeva do petog mjesta najprodavanijih u UK i platinaste naklade. Dury je prije tog albuma imao pub-rock karijeru s grupom Kilburn And The High Roads, no mnogo više za postanak ove antologijske pjesme važno je teško i bolno iskustvo koje je morao proći kao dječak.
Naime, 1949. godine se s tada još opasnim virusom dječje paralize zarazio na bazenu u Sothendu-on-Sea pa osamnaest mjeseci proveo u bolnici u Black Notley u Braintreeju, Essex. Do konca života vukao je lijevu nogu, često hodao sa štapom i imao ukočeno lijevo rame i lijevu ruku, ali i te tjelesne mane pretvorio u svoju scensku posebnost i manijakalnu eksplozivnost.
Od takvog čovjeka očekivati da pjeva kako žudi za čajem, medom i keksima bilo bi bizarno, baš kao i od mene očekivati da mi u ovoj poluizolaciji nedostaje isto. Ne, ono što mi sada najviše fali je bančenje po birtijama i opijanje po klubovima, trošenje sumnjivih supstanci i ganjanje žena. “Dekameronska” putenost, a ne uvlačenje u sebe u strahu od virusa koji me teško može impresionirati nakon što sam se tri puta borio s rakom. Mladost i ludost. I zato je moj današnji lijek iznova i iznova slušati “Sex & Drugs & Rock & Roll”; više funk nego punk pjesmu u kojoj Ian Dury - viskijem, pivom i speedom izrašpanim glasom - tako sugestivno pjeva “Sex and drugs and rock and roll/Is all my brain and body need/Sex and drugs and rock and roll/Are very good indeed”.
Neki će reći da je zbog takvog načina života i umro od raka debelog crijeva i metastaza na jetri, no ja ću reći da za njega vrijedi rečenica “eh, vi ste se barem naživeli” iz Šijanovog filma “Ko to tamo peva” (1980). Naime, otkako je početkom 70-ih Dury banuo na pub-rock scenu, živio je do daske (pogledajte biografski film “Sex & Drugs & Rock & Roll”, 2010), postao jedna od najživopisnijih scenskih persona i teško dostižan majstor miješanja rock & rolla, jazza, funka, reggaea, vodvilja i punka. I, najvažnije, beskrajno duhovit, inteligentan i veličanstven pjesnik žudnje za životom, tako snažno opjevane u singlu “Sex & Drugs & Rock & Roll”.
Zbog toga je i “New Boots And Panties” jedan je od najosebujnijih albuma britanske popularne glazbe i mogući glazbeni predložak serije “Mućke”, a njegov “cockney” tvorac jedan od istinskih britanskih “originala”, kako u eseju o Duryjevoj pjesmi “Reasons To Be Cheerful, Part 3” (1979), iz knjige “31 Songs” (2003), zaključuje engleski književnik Nick Hornby. Možda baš u toj i takvoj Duryjevoj “engleštini” leži i jedan od razloga zašto je Velika Britanija u borbu s koronom krenula svojim putem.