Nažalost, sve je manje muškaraca... Skoro svi su u braku i imaju djecu... Što nije u redu s njima? – zapitala se Debbie u intervjuu za The Daily Star. Ta vjestica od 3. travnja, u moru apokaliptičnih naslova, baš me obradovala jer Debbie Harry (74) ni usred pandemije korone koja je tada već harala i njenim New Yorkom nije klonula duhom. “Spremna sam imati i aferu s oženjenim muškarcem, jer samaca - nema! Sve je više izvanbračnih veza, možda je baš to prava stvar i za mene”, zaključila je Debbie. A ja instantno pomislio kako da joj doturim svoj broj telefona jer sam skasnih 70-ih obožavao Blondie čiji su albumi poput “Parallel Lines” i singlovi poput “Hanging On The Telephone” potvrdili da su punk i novi val često bili perfektna pop glazba. I potajno kao dvanaestogodišnjak bio zaljubljen u tada 34-godišnju Debbie.
Usput, izvornu snimku “Hanging On The Telephone” (1976), daleko manje poznate punk grupe The Nerves iz Los Angelesa, Debbie Harry i Chrisu Steinu doturio je pokojni Jeffrey Lee Pierce, uskoro lider blues-punk benda The Gun Club, a tada predsjednik američkog fan cluba grupe Blondie. Slušajući ponovo taj fenomenalni singl Blondie iz 1978. u kojem Debbie uz našpananu gitaru, vir orgulja i pravocrtni ritam bubnjeva i basa reži “I’m in the phone booth, it’s the one across the hall/If you don’t answer, I’ll just ring it off the wall/I know he’s there, but I just had to call/Don’t leave me hanging on the telephone”, gotovo da sam je vidio kako nervozno okreće brojeve telefona oženjenih prijatelja i poznanika, možda i nepoznatih joj muškaraca.
I sjetio se kako sam, jer do moje sedamnaeste godine nismo imali telefon u stanu, ranih 80-ih svakodnevno visio u telefonskoj govornici na uglu. Samo da čujem glas jedne tanušne hašomankice vilinski duge plave kose u koju sam kao debeli kratkokosi panker bio smrtno zaljubljen. Kakva je to bila drama! Mišljah “one way or another, I’m gonna win ya, I’m gonna get ya, get ya, get ya, get ya”, kao u “One Way Or Another”, još jednom hitu s “Parallel Lines”. No, ta bajna djeva ostade na mene “cold as ice cream, but still as sweet”, kao u “Sunday Girl”, još jednoj ubojitoj s tog albuma, a stihovi “once I had a love and it was a gas/soon turned out had a heart of glass” iz “Heart of Glass”, još jedne briljantne s “Parallel Lines”, postadoše moj usud. “Zakačen za telefon” u toj govornici dobro da se ne objesih o žicu slušalice kad shvatih da će moj i njezin život od tada biti poput “usporednih linija”. Ona već tridesetak godina živi u Vancouveru, a ja i dalje u Zagrebu.
I danas telefoni služe za ljubavne razgovore, pogotovo one tajne jer se za pandemije i ljubavnici rjeđe viđaju, ako se uopće viđaju, no pametni mobiteli već niz godina primarno su aparat za razne druge, često glupe aktivnosti. Milijarde ljudi bez njega ne znaju više ni “prdnuti”, a uskoro bez njih neće smjeti ni “mrdnuti” jer, kako javlja kolega Krasnec iz Večernjeg, “Apple i Google su najavili da užurbano izrađuju rješenje koje će omogućiti tzv. praćenje kontakata” oboljelih od korone. “Instaliranje aplikacije bilo bi dobrovoljno, ali (britanski) ministar zdravstva Matt Hancock smišlja kako najbolje potaknuti ljude da je instaliraju jer stručnjaci procjenjuju da cijeli ovaj koncept praćenja i traganja za potencijalno zaraženima može biti učinkovit samo ako ga koristi najmanje 60 posto populacije. Jedna od ideja koje britanska vlada razmatra je, piše Sunday Times, da uvjeri građane da se mogu vratiti normalnom životu tek nakon što instaliraju aplikaciju na svoje mobitele.” Dobro došli u vrli novi svijet. Ako ste nekoć bili “zakačeni za svoj telefon” zbog ljubavi, o čemu i danas sanja Debbie Harry, od sada će zbog korone drugi biti “zakačeni za vaš smartfon”.