Sve bolje i bolje! Postajemo apologeti domaćih koncertnih programa. A kako i ne bi, kad se sezona od samoga početka sve više zahuktava sa sve zanimljivijim odabirom autora, djela i izvodilaca.
Evo, primjerice, Zagrebačka filharmonija, koja je, čini se, čvrsto odlučila svoju publiku darivati vrhuncima glazbe, a ujedno i poučiti je da u njoj ima još puno toga nepoznatog. Takav je bio koncert 26. listopada većim dijelom u skladu s filharmonijskim sloganom “Jer niste čuli sve!”. I doista, mnogi nisu čuli čarobnu skladbu “...E sarai sola sul lago...” Berislava Šipuša, još manje udaraljkaški spektakl umijeća Colina Curriea u djelu “Veni, veni Emmanuel” koje je na kraju blagoslovila još i Mahlerova “Četvrta simfonija”, a ona bi se mogla slušati baš svaki dan.
Zadnji stih
Šipuš je već dugo u vrhu generacije koja obilježava ovo vrijeme hrvatske glazbe, pa ipak svaki put iznenadi njegov produhovljen i vrlo osoban autorski izričaj. Ovaj put utkan u ljubavnu poeziju talijanskog pjesnika Cesarea Pavesea i zadnji stih zbirke “Jezerske biljke”, koji je ujedno i naslov skladbe, a glasi: “...i bit ćeš sama pokraj jezera...”. No stih ovaj put nema svoju transmisiju u vokal. On je ugođen u orkestralni žubor četiri raznobojna segmenta rafinirano instrumentirana, a emocionalno duboko dojmljiva. Šipuševa liričnost dopire i gotovo bezbolno stiže do slušatelja, koji na kraju suosjeća s jednim osamljenim violončelom.
Posve drukčije stoji stvar s doživljajem skladbe “Veni,veni Emmanuel “ škotskoga skladatelja Jamesa Macmillana, koja je, kaže programska knjižica, od 1992. postala jednim od najpopularnijih udaraljkaških koncerta modernoga doba. Vašoj kritičarki nije baš jasno zbog čega, unatoč naporu da dopre do dvije razine autorova tumačenja: jedne koja se odnosi na glazbeni materijal francuskoga adventskog napjeva iz 16. st., a druge koja istražuje teološku pozadinu poruke Došašča. Orkestralni dio djeluje odveć artificijelno, bučno, nametljivo, nagomilano i zapravo se valja jedino diviti čarobnjačkom umijeću “najodvažnijeg udaraljkaša današnjice”, kako nazivaju Colina Curriea. Kožne, drvene i metalne udaraljke njegovo su carstvo kojim vlada besprijekorna virtuoznost. Bilo bi ga zadovoljstvo čuti u nekom drugom djelu.
Neodoljivi Mahler
Na kraju, neodoljivi Mahler s “Četvrtom simfonijom” u G-duru, možda najmanje razbarušen, još zanesen kasnom romantikom, sa svojim najpoetičnijim polaganim stavkom “Ruhevoll” (oprostit će mi ljubitelji Adagietta iz Pete!) i djetinje šarmantnim finalom u kojem sopran solo pjeva o Nebeskom životu. I ponovno veliki ispit za orkestar koji je pod cizeliranim vodstvom Davida Danzmayra pokazao da poznaje i voli kontroverznog bečkog skladatelja. Ovaj put Danzmayrova disciplina bila je u potpunoj vlasti osjećajnosti, a tome je sjajan doprinos dala i Marija Kuhar Šoša svojim umilnim lirskim sopranom.