Prije trideset godina u magazinu Ritam postojala je i rubrika “Tko je, dovraga...” u kojoj smo predstavljali glazbenike koje je iz nekog razloga bilo važno istaknuti. Tri desetljeća poslije pojavio se hrvatski kantautor zbog kojeg sam samoga sebe zapitao tko je, dovraga, J. R. August. Prvi put sam ga čuo kad je na bandcampu okačio EP “Change Of Seasons”, ubrzo i drugi “Tea Party With Mr. Death”, no tek je sada objavio debi album “Dangerous Waters” na kojem se uz četiri nove nalaze i skladbe još dva EP-a, “33” i “Black Waters”. Pravo ime mu je Nikola Vranić, a rođen je 30. siječnja, kad i Rundek i Hus, samo 1989. godine.
Nikola Vranić
“Od rođenja živim u selu Jakuševec pokraj Zaboka kojeg sam kraće ili dulje napuštao zbog školovanja ili glazbe. Roditelji su zamijetili moj talent pa sam za četvrti rođendan na dar dobio sintesajzer Casio koji je istog trena postao fokus mog života. Dvije godine kasnije tata je zbog moje opsesije tim instrumentom otišao raditi u Njemačku na nekoliko mjeseci kako bi zaradio novac za pijanino jer je moja profesorica klavira inzistirala na tome. Od trenutka kad sam vidio taj instrument u kombiju, nisam mogao skinuti pogled s njega. Kad je nekoliko minuta kasnije bio instaliran u mojoj sobi, u kojoj je i danas, i nakon što je čovjek koji ga je naštimao odsvirao nekoliko taktova boogie-woogieja, bio sam u transu”, piše mi u e-mailu Nikola.
Pogled ispod naočala
Kako mi se album iznimno svidio, otišao sam na njegov promotivni koncert u Vintage da bih svjedočio glazbenom čudu. S obzirom na ljepotu njegovih pjesama očekivao sam dobar nastup, možda pomalo nesiguran ili šparniji u odnosu na studijsku snimku, no Nikola me impresionirao sigurnošću i karizmatičnošću kojom isijava dok, raspuštene duge kose i s tamnim naočalama iza kojih skriva pogled, sjedi i pjeva za klavirom. Uz njega su bili još kontrabasist, bubnjar, dva puhača te gospel zbor od desetak pjevačica i pjevača, a taj momak kao da je u sebi komprimirao neke od važnih osobina Bon Ivera i Johna Granta, Raya Charlesa i Dr. Johna, ranog Eltona Johna i Neila Younga.
Vintage je bio krcat što se hrvatskim izvođačima koji pjevaju na engleskom jeziku rijetko događa pa sam prvih nekoliko skladbi morao odslušati s dovratka, a nakon nastupa se probijati kroz grozdove zgodnih djevojaka kako bih se s njime upoznao u bekstejdžu i rekao da ću mu se javiti u vezi s ovim tekstom. Osjetio sam da je tankoćutan kantautor, ali i klasično obrazovan pijanist, a njegov glazbeni put sadrži i nešto američkog štiha.
“Nisam dobro podnosio autoritet, ni volio da mi se pokazuje kako se nešto radi i svira, ali sam uživao slušati djela Mozarta, Beethovena, Chopina, Debussyja, Schumanna pa sam u drugom razredu, nakon slušanja skladbe “Hrvatska rapsodija” Vladimira Krpana, komponirao svoju prvu skladbu pod nazivom “Zamišljeni vojnici”, kasnije objavljenu u jednom udžbeniku za osnovnu glazbenu školu, potvrđuje Nikola moju pretpostavku. U 90-ima je odrastao uz Beatlese, Stonese, Parni valjak, Psihomodo Pop i Pipse da bi već s dvanaest godina počeo svirati u vinoteci restorana Zaboky. Tu gažu mu je dogovorio tata, a kako je bio jeftin, vlasnik ga je zavolio i počeo sve češće angažirati. - Znao sam svirati i po dvanaest sati u istom danu za sve veće i raznovrsnije grupe ljudi i s vremenom postajao sve iskusniji, ali i sve nezadovoljniji jer sam želio osnovati rock n’ roll bend i nastupati pred publikom svojih godina. To sam i napravio u 8. razredu i bio presretan - objašnjava Nikola.
U srednjoj školi slušao je Eminema, 2Paca, Wu Tang Clan pa osnovao grupu Nautilus s pjesmama na hrvatskom jeziku koja je postala cover band s redovnim vikend-gažama, ali to ga nije zadovoljavalo pa se pridružio varaždinskoj grupi Voodoo Lizards oko koje se prije desetak godina isplela medijska mitologija, uključivši i “minglanje” sa Stonesima. Na kraju je pjevač Zack Dust ostao u Los Angelesu, pozvao Nikolu da dođe na snimanje njegova debi albuma te ga zainteresirao za country i folk glazbu, zbog čega sve više počinje slušati Boba Dylana, Neila Younga, Willieja Nelsona, Bon Ivera. Tada definitivno odlučuje postati kantautor, no početak je bio problematičan.
- Velika želja i burn out doveli su do toga da sam upao u tešku depresiju koja je trajala dvije godine. U međuvremenu sam izdao prvi EP ‘Change of Seasons’, zamijećen i zbog videospotova koje sam snimao s prijateljem, snimateljem Lukom Smukom. Također, prvu pjesmu s EP-ja moja poznanica Nika Ostojić poslala je menadžerici benda Coldplay pa je ona završila na top 25 listi najboljih pjesama po izboru tog benda. Ta vijest je rezultirala hypeom za koji nisam bio spreman, a i nisam želio ono što je uništilo Voodoo Lizards. Zapao sam u dvogodišnju depresiju s napadajima panike, anksioznosti i nesanice, ali i hiperproduktivnosti pa sam u jednom ljetu napisao stotinjak pjesama, što me možda spasilo od totalnog mraka. Veliku ulogu u mom izlječenju igrala je i priroda, pogotovo ribolov. Počeo sam bolje spavati i jesti, a sve bez korištenja ikakvih tableta te u OŠ Antuna Mihanovića u Klanjcu počeo predavati engleski jezik. Napokon sam mogao voditi normalan život, planirati karijeru i ulagati u muziku da bih 2017. godine pobijedio depresiju i iz svega izašao jači i mirniji nego što sam to ikad mogao i zamisliti - objašnjava Nikola zašto mu je trebalo četiri godine da objavi debi album.
Glazbena kulisa
A taj debi, “Dangerous Waters”, sazdan oko nježnog klavira i rajskog falseta J. R. Augusta, uz pratnju anđeoskih glasova zbora, tihe ritam sekcije i melankoličnih tonova puhača, doima se poput uranjanja u čiste rijeke i zrak Gorskog kotara u kojem voli boraviti. Gotovo svaka pjesma donosi kontemplacije o simbiozi njegove duše i prirode u kojoj traži spas od koktela ljubavnih jada i euforije poroka, dok Bog s visine promatra tu njegovu unutarnju borbu, a i on Njega odozdo. U ovako glupim vremenima netko bi njegove pjesme mogao shvatiti poput self-help pjesmarice, no posrijedi je rijedak primjer prekrasnog, dubokog i kvalitetnog duhovnog ili, kako bi to u Americi rekli, gospel albuma s dovratka akustičkog rocka i folka. Moguće ga je slušati i kao krasnu glazbenu kulisu za davni roman “Walden” Henryja Davida Thoreaua ili “Into The Wild” Jona Krakauera, čak primjereniju od soundtracka Eddieja Veddera za istoimeni film Seana Penna.
Upućeniji slušatelj mogao bi “Dangerous Waters” pojmiti i kao Augustov odgovor na “For Emma, Forever Ago”, eponimni debi album Fleet Foxesa, donekle i na “I Am A Bird Now” Antony And The Johnsonsa i “Queen Of Denmark” Johna Granta pa i na “Grace” Jeffa Buckleya te “After The Gold Rush” Neila Younga. S koliko osjećajnosti i otvorenosti, a bez srama i straha, J. R. August nudi svoju intimu na uvid publici, vrijedno je svakog štovanja, čak i ako smo introspektivne i ispovjedne albume posljednjih godina počeli nešto češće dobivati s procvatom mlađih hrvatskih kantautora. Usporeni rhythm & blues “River Runs Through” mogao bi se dopasti i Robertu Plantu, a možda bi i “Hold Your Horses”, kad August zapjeva “See, I’m no God, what’s more - I’m not even a man”, amenovao i Nick Cave, dok bi Neilu Youngu srce zajecalo uz stih “Mind is the dark, but the heart is the light/The former gives up, but the latter’s still willing to fight” iz pjesme “Wildheart”.
- Smatram da glazba ima ulogu da uzvisi ljudsko postojanje, da naizgled beznačajan život pretvori u onaj vrijedan življenja. Zbog toga bih rekao da radim duhovnu glazbu, a drukčija za mene i ne postoji - zaključuje Nikola Vranić, jedan od najintrigantnijih hrvatskih (rock) kantautora stasalih nakon neizbježnog pa i geografski mu nedalekog susjeda Drage Mlinarca.