Leonard Cohen zadnji je dio života proveo na katu skromne kuće u Mid-Wilshireu, jednom od nimalo glamuroznih predgrađa Los Angelesa. Od 2008. do 2013. godine uglavnom je bio po turnejama, kad je bio i u Hrvatskoj, no koncertna promocija njegova zadnjeg albuma, You Want it Darker, više nije dolazila u obzir. U posljednje vrijeme više se gotovo uopće nije micao iz svog doma.
I dalje je njegova pojava bila markantna. Vrlo mršav, ali i dalje privlačan, u tamno plavom odijelu, blistavo sijede kose i oštra, prodorna pogleda, i dalje je osvajao svojim dubokim, sonornim glasom.
Usprkos narušena zdravlja bio je sasvim bistra uma, rano se dizao, u zoru, i redovito radio na svojim pjesmama. U njegovoj radnoj sobi bilo je nekoliko akustičnih gitara, naslonjenih uzda zid, klavijature, dva prijenosna računala i sofisticirani mikrofon za snimanje glasa. Tamo je snimio dobar dio materijala za “You Want it Darker”. Materijale je slao elektronskom poštom svojim suradnicima na dalju obradu.
“Znate, u stanju u kojem jesam puno me manje toga ometa u radu nego što je to bio slučaj u većem dijelu mog života. Sada, zapravo imam više koncentracije i veći kontinuitet u radu nego kad sam imao obaveze da zaradim novaca, da budem dobar suprug, dobar otac. Sve to mi više ne odvraća pažnju. Jedino što diktira moj radni elan jest stanje moga tijela.”
Ipak, ne može se reći da je živio sam. Njegova kći živi u prizemlju njegove kuće, sa svojom djecom, a sin tek nekoliko ulica dalje. Sretan je bio i što ima nekoliko prijatelja, tako da sada, kad je riješio financijske probleme u koje je upao kad ga je opljačkala menadžerica, svoj život smatrao sretno zaokruženim i spokojnim.
U svom posljednjem intervjuu New Yorkeru sjetio se djetinjstva u Montrealu, gdje je odrastao u sinagogi koju su podigli njegovi preci. Otac mu je umro kad je imao svega devet godina. Sjeća se da je mrtvački kovčeg bio u dnevnoj sobi, otvoren i sjeća se da je bila zima i da je pri ukopu mislio o tome kako će grobarima po hladnoći biti teško kopati po smrznutoj zemlji. “Nakon toga sam se vratio kući i otišao do očeva ormara i tamo našao njegovu svečanu, leptir kravatu. Ne znam zašto, no odrezao sam jedan kraj leptirice i nešto napisao na komadiću papira - mislim da se radilo o nekoj vrsti oproštajne poruke mom ocu - i onda sam sve to zakopao u vrtu iza kuće. Bilo je neke privlačnosti u tom ritualu koji je bio moj odgovor na ono što se dogodilo.”
Rano se počeo baviti glazbom, slušao je country, no s dvadeset je odlučio uzeti instrukcije iz gitare. Bio je to neki Španjolac kojeg je sreo slučajno, na tenisu. Tako je nekoliko tjedana učio od njega flamenko, no onda se Španjolac nije pojavio na dogovorenom satu. Cohen je nazvao da vidi o čemu se radi, a gazdarica mu je rekla samo da se Španjolac naprosto - ubio. “Nisam ništa pobliže znao o tom čovjeku, ni zašto je došao u Montreal, ni zašto je bio onog dana na tenisu, ni zašto se ubio... Ali tih šest akorada koje me on naučio i tih nekoliko trikova na gitari, to je bila osnova svih mojih pjesama, sve moje kasnije glazbe.”
Puno je slušao blues, ali i francuske šansonijere, Edith Piaf i Jacquesa Brela, a kad su se pojavili Beatlesi, bio je prilično ravnodušan. “Neke moje djevojke su bile zaluđene Beatlesima i to me iritiralo, no nisam prigovarao. Ipak su oni imali i par pjesama koje su mi se dopale. Recimo, Hey Jude.”
S Bobom Dylanom je bilo drugačije. Čovjek koji je 1961. otkrio Dylana, otkrio je Cohena 1966. Bio je to John Hammond, čovjek koji je bio zaslužan i za prve snimke koje su napravili Count Basie, Big Joe Turner, Benny Goodman, Aretha Franklin i Billie Holiday.
U to je vrijeme Cohen živio u New Yorku u Chelsea Hotelu, gdje su u to vrijeme živjeli Patti Smith, Lou Reed i Jimi Hendrix. Cohen je u sobi odsvirao Hammondu nekoliko pjesama i dobio ugovor.
Bob Dylan i Cohen viđali su se često tijekom života. Cohen se sjeća kako je početkom 80-ih otišao na Dylanov koncert u Parizu, pa su se sljedećeg dana našli u nekoj kavani. Dylana je zanimala Cohenova pjesma “Hallelujah”. Prepoznao je ljepotu te pjesme prije tristotinjak raznih obrada. Upitao je tada Cohena koliko mu je trebalo da je napiše. “Dvije godine”, slagao mu je Cohen. Zapravo mu je trebalo pet godina. Cohen je pak Dylanu rekao da mu se dopala njegova pjesma “I and I”. “Koliko je tebi trebalo da to napišeš?”, pitao je Dylana. “Petnaest minuta”, odgovorio mu je Dylan.
“Tako su nam bile podijeljene karte”, komentirao je taj davnašnji razgovor Cohen. “Ja doista ne znam kako radim. To je doista teško opisati. Kako se primičem kraju života, sve me manje zanima kako su drugi procjenjivali ono što sam radio. Nije me to zanimalo ni kad sam bio zdrav, a sada još manje.”
Poznato je da je Cohen patio od manjka samopuzdanja i da je teško izlazio pred publiku. Događalo mu se da i odlazi s pozornice, nezadovoljan nastupom.
“Za vrijeme turneja bih prije koncerta popio i po tri boce Chateau Latoura”, sjećao se Cohen. “Računi za vino su bili ogromni. Ali to je vino tako dobro odgovaralo mojoj glazbi. Kad bih pio to vino u slobodno vrijeme, nikad mi nije bilo tako dobro.”
Cohen je ostavio i mnoge nedovršene pjesme. “Znate, velika promjena nastupa kad se smrt sasvim približi”, rekao je. “Ja sam tip uredna čovjeka, nastojim završiti stvari koje sam započeo. No bit će u redu i ako ne uspijem sve to obaviti”, govorio je mirno.
“Ono što želim reći jest da božanski glas doista možemo čuti. On u nama pjeva svo vrijeme, iako ga uglavnom ne možemo razaznati. Toga sam bio svjestan čak i dok sam još bio zdrav. Sada ga čujem kako mi govori - Leonarde, odradi još ono što moraš. Može se reći da je vrlo suosjećajan. Puno više nego što je bio slučaj tijekom mog života. Više, naime, ne čujem onaj glas koji mi govori da sam sve upropastio. Moram reći da mi je to zaista veliko olakšanje.”