PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

POSTHUMNI ALBUM LEONARDA COHENA Glas s onoga svijeta, s naputkom za slavljenje života

 

Ako ne na ranim izdanjima, kad se mladoj publici mogao učiniti i poput boemskog profesora književnosti, potom iskusnijeg miljenika mladih dama koji je koncem 80-ih opet postao hip i kul, glas Leonarda Cohena na jedinom albumu iz 90-ih “The Future”, a posebno na djelima iz ovog stoljeća, zadobiva još sudbinskiji timbar.

Na posljednjim albumima “Old Ideas” (2012.) i “Popular Problems” (2014.) taj timbar zadobiva božansku dubinu i težinu pa imamo osjećaj kao da nam se Cohen baš poput samoga Boga obraća s nekih svojih visina, premda je na posljednjem “You Want It Darker” (2016.) bilo čujno i koliko je posrijedi starac koji u bolovima, od kojih odrješenje traži u smrti kao nekoj novoj nadi, izgovara neke od svojih posljednjih stihova.

Zbirka sjećanja

Ako su “Old Ideas” i “Popular Problems” bile riznice mudrosti o životu i smrtnosti, ljubavi i izdaji, vjeri i posrnuću, žudnji i kajanju, grijehu i oprostu, “You Want It Darker” bio je ponizan u svojoj veličini; kao da je Cohen sluga Božji koji se nada susretu sa Stvoriteljem, a ne sa Sotonom. Bilo je to kao da samoga sebe prati kroz mračan tunel prema svjetlosti kraljevstva nebeskog.

S jedne strane beskrajno tužno i mračno, a s druge djelo na kojim je Cohen pomiren sa samim sobom, smrću koja mu kuca na vrata i posljednjim sudom. U tom smislu “Thanks For The Dance”, jer posrijedi su nedovršene pjesme s istog sessiona, po mnogočemu je srodan albumu “You Want It Darker”, ali donekle i drukčiji.

Ne samo zbog toga što sad imamo dojam da nam se Cohen obraća s onoga svijeta, iako znamo da su to snimke koje je snimao za života, ostavljene da ih dovrše kolege po izboru njegova sina Adama, nego i zbog toga što nam se te pjesme ukazuju kao posthumna zbirka sjećanja na radosti življenja čovjeka koji je tijekom svog postojanja postao veći od života.

Takvim je postao posebno nakon što se pod stare dane morao “vratiti u akciju”, odnosno na turneje, kad je zbog krađe menadžerice gotovo spao na prosjački štap. Svjedočili smo tome i u Zagrebu i u Puli; na tim koncertima Cohen je doista bio poput ukazanja samoga Boga, a na prvu tako zvuči i njegovo zagrobno obraćanje nama koji smo još na ovome svijetu. No, nisu te pjesme poput nekog seta pravila prema kojima nam treba živjeti ne bismo li jednog dana dospjeli u kraljevstvo nebesko nego sugestija da slavimo i uživamo život jer tko, zapravo, zna što nas čeka poslije.

 

Zahvala nepoznatoj dami

Uz ukusnu i decentnu, utišanu i minimalističnu, no predivnu i duboku glazbu Becka, Leslie Feist, Damiena Ricea, Daniela Lanoisa, Avija Avitala, Brycea Dessnera iz The Nationala, Richarda Reeda Parryja iz Arcade Fire i starih Cohenovih suradnika Javiera Masa i Jennifer Warnes, posthumne pjesme grandioznog umjetnika ispale su bolje od očekivanja.

A njegova grandioznost počivala je ne samo u pjesničkoj i izvođačkoj veličini, nego i skromnosti i poniznosti prema publici, pogotovo tijekom posljednjih turneja tijekom kojih se istoj klanjao sa šeširom u ruci. Ako je “You Want It Darker” bio poput suočenja s neumitnim odlaskom s ovoga svijeta, posljednje pjesme tog i takvog Leonarda zvuče poput podsjećanja na rollercoaster života u kojem je unatoč virovima tuge, bola i čemera postojao žar ljubavi, veselja i gušta.

K vragu, kako se ne nasmijati kad čovjek, koji je s judaizma konvertirao na budizam, u uvodnoj “Happens To The Heart” kaže da je samo radio stalni posao i nikad ga nije nazivao umjetnošću, a Isus mu se ukazao baš dok je čitao Marxa.

Ili, kad nam u “The Night Of Santiago”, prisjećajući se jedne od brojnih ljubavnih avantura, praćen glazbom na tragu melankoličnog flamenca, priča da su “njezine bradavice narasle poput kruha”, nakon čega njih dvoje strgnuše sve sa sebe i uroniše u rijeku.

Zapravo, nije ni važno je li to istina ili samo dobra priča, baš kao i krasna zahvala nepoznatoj nam dami u “Thanks For The Dance”, a i životu općenito, kad uz ritam usporenog tex-mex valcera kaže “It was hell, it was swell/It was fun/Thanks for all the dances” dok “It’s Torn” zvuči poput špageti-vestern balade.

Poruka za kraj

Uz takve “memoare”, ostavio nam je Cohen i opomene poput one u zlokobnoj i apokaliptičnoj “Puppets” u kojoj zagrobnim glasom zbori “German puppets burned the Jews/Jewish puppets did not choose/Puppet vultures eat the dead/Puppet corpses they are fed” da bi malo kasnije, praćen anđeoskim zborom nastavio “Puppet Presidents command/Puppet troops to burn the land/Puppet fire, puppet flames/Feed on all the puppet names”, sluteći da bi se fašistička povijest mogla ponoviti što on, srećom, neće dočekati.

Pa nam u zaključnom recitalu “Listen To The Hummingbird” poručuje “Listen to the mind of God/Which doesn’t need to be/Listen to the mind of God/Don’t listen to me”, svjestan da njegov glas, čak i kad zvuči poput Božjega, ipak je samo od čovjeka koji je spoznao divote i razočarenja ovozemaljskog, a potom i tajnu onostranog života, ako taj postoji.

Za razliku od brojnih i često nemuštih krčmljenja neobjavljenih snimaka pokojnih velikana, Cohenov “Thanks For The Dances” krasan je primjer posthumnog albuma kojim je “You Want It Darker” dobio svjetlije naličje i kojeg je uputno slušati odmah prije ili poslije “Ghosteen” Nicka Cavea. Leonard je do posljednjeg časa volio život, vjerovao da postoji i ono nešto poslije toga, a i u vlastitog sina koji se svojski pobrinuo da posljednja i ponovo veličanstvena umjetnička ostavština njegova oca dobije dostojnu glazbenu pratnju.

Time se Cohen, uz spomenutu pomoć sina, od svoje publike oprostio ne s jednim, nego s dva divotna djela, a to mogu samo najveći.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo