U razgovoru s frontmenom legendarne sarajevske grupe Zabranjeno pušenje Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon, teško je razlučiti kad se šali, a kad je posve ozbiljan, ali jedno je sigurno: za njega nema tabu-teme, a smijeh je zagarantiran. Iako se Zabranjeno pušenje okupilo prije 40-ak godina, entuzijazam i kreativna energija nisu ni najmanje splasnuli, unatoč svojevremenom razdoru u bendu i svim trzavicama. Poznati Sarajlije nedavno su objavili novi, 11., studijski album “Šok i nevjerica” čija će zagrebačka promocija biti 30. prosinca u klubu Boogaloo.
- Ime “Šok i nevjerica” je navlaka za novinare da me pitate zašto šok i nevjerica, a ja kažem da je šokantno i nevjerojatno da je 11. album neke grupe istovremeno i najbolji, koji sublimira u sebi sva paranormalna iskustva koja je grupa doživjela operirajući po regionalnoj sceni. Dočekao sam dvoznamenkaste brojeve albuma i proživljavam ono što svi autori proživljavaju, a to je velika skepsa spram novih uradaka. Neki se pitaju imaju li ovi još o čemu pričati, zar im nije vrijeme za povlaštenu mirovinu. Istovremeno, stvarno sam zadovoljan CD-ima koje radimo posljednjih pet, šest godina, “Muzej revolucije”, “Radovi na cesti”. To je jako motivirajuće jer je podcjenjivanje majka uspjeha, ali tuđeg - kaže iskusni glazbenik.
Irska i Bosna
Kao i svaki dosad, i novi je album drukčiji od svih prijašnjih jer Zabranjeno pušenje zazire od uigranih formula.
- Svaki je drugačiji, od početka je tako. Kad smo došli sa “Šejtanom” u Croatia Records, rekli su nam: “Pobogu, imali ste ‘Zenica blues’, to je špranca i franšiza i na tom valu treba raditi”. Zato je ovaj bend uvijek bio neomiljen kod urednika jer pokušavam uvijek napraviti neku atmosferu istraživanja u bendu i mislim da zato tako dugo i postojimo. Nismo ponavljali formulu i kad me ljudi pitaju je li album bolji ili lošiji od prethodnih, ja kažem da ne znam, ali siguran sam da je drugačiji - tvrdi Sejo.
Najavni singl s novog albuma “Irska”, kaže Sexon u šali, nije najbolje prošao u BiH jer ipak se radi o hrvatskoj stvarnosti.
- Rekao sam im da je ta budućnost i perspektiva na Bosnu neprimjenjiva jer da imaju tu mogućnost kao Hrvati, iz Bosne bi otišli svi. Ne bi imao tko slušati pjesmu, samo bi zadnji ugasio svjetlo. Osim toga, Irska je, uz Bosnu, zemlja koja najviše eksponira zelenu boju pa bi se tamo najlakše aklimatizirali - objašnjava glazbenik.
Iza Zabranjenog pušenja je gotovo 40 godina karijere.
- Ako se uzme i taj dječački period kad smo obijali vrata urednika i pokušavali dobiti simpatije za “Zenica blues”. Ustvari, profesionalna karijera traje nam 35 godina jer smo ‘84. ušli u tu ligu profesionalaca, ali Zabranjeno pušenje traje 40 godina. Da sam ubio čovjeka, već bi me pustili, ni najgorim ratnim zločincima ne daju 40 godina, toliki sam uznik tog orkestra. Jer, teško da će vas netko uzeti s ružnim pjevačem ako se malo ne pogura - smije se Sejo.
Njihov humor
Kroz sve pjesme provlači se njihov specifičan humor, ali i društvena angažiranost vezana uz određeno razdoblje.
- To nas je izvuklo. Ali, humor je i otežavajući moment u umjetnosti kod svakoga tko to komponira bilo u filmu, bilo u muzici, kazalištu... Nisu baš dočekani s pohvalama kulturnog establishmenta. Nekako se smatra da “kultura” mora biti operirana od humora, pogotovo kod tragike tih akademskih krugova. Međutim, ja mislim obrnuto, da je humor veliki test inteligencije, umjetnika, i čovjek koji je operiran od humora, ne može se baviti umjetnošću, ni manje-više ičim - siguran je Sejo.
Zabranjeno pušenje
Zbog otvorenosti u tekstovima bilo je i cenzure i teških razdoblja, posebno nakon poznate epizode s pokvarenim pojačalom.
- Meni je deplasirano o tome pričati s obzirom na druge ljude koji su u bivšem sustavu imali ozbiljne probleme. Ono što se nama dogodilo mekša je verzija. Godinu dana bili smo na ledu, malo su nam ispremetali stanove, malo smo jedno vrijeme imali laganu nezainteresiranost medija, ali sve je to prošlo brzo i jednostavno. Humor je neodoljiv. Neke simpatije smo imali kod ljudi, a pogotovo kod omladinske štampe, čak i u socijalizmu kod nekih struktura koje su imale hrabrosti da nas brane i stanu iza nas jer su smatrale da tu nije nešto što je pogubno po društvo. Naprotiv, ta epizoda sa “Crk’o maršal” je jako brzo završila. Mi nismo vrijedni spomena, nisam nikad to naglašavao - priča Sejo.
Kad je već humor u pitanju, možda najzapaženija emisija u kojoj je Zabranjeno pušenje imalo svoje prste legendarna je “Top lista nadrealista” koja je članovima bila itekako dobar ispušni ventil.
- “Top lista” je rađena neobavezno i u tome je tajna njezina uspjeha. To su radili ljudi koji su bili slobodni i nisu bili na cestama Jugoslavije po svojim turnejama, primarnim ekipama. Scenariji su rađeni na cigaret-papiru i omotima ambalaže. Stvari su se događale brzo i ti su skečevi rađeni bukvalno na snimanju, što je izluđivalo tehničku ekipu, ali je istovremeno imalo svježinu, što se uvijek referiralo na aktualne događaje jer se većina scenarija radi do šest mjeseci prije, a ovdje se, na užas ozbiljnih studijskih profesionalaca, radilo šest sati prije. No, mislim da se takav format više nikad neće pojaviti jer je teško naći produkciju koja će pristati na rad u takvim uvjetima - prisjeća se glazbenik.
Nele Karajlić
U priči o Zabranjenom pušenju teško je izbjeći moment raskola u grupi tijekom rata kada je, između ostalog, otišao i pjevač Nele Karajlić.
- Nijedan Sarajlija koji je proveo rat tamo nije nikada zamjerio nikome tko je iz grada otišao. Tko može zamjeriti nekome tko spašava živu glavu, tko ne želi poginuti i koga izluđuju eksplozije? I tko se šulja kroz uličice da ga snajper ne pogodi? S tim je svaki Sarajlija uvijek bio načisto. Međutim, problem je što su neki od tih ljudi taj odlazak kapitalizirali u novim sredinama na jedan ružan način i koji su ionako tu tragičnu sudbinu svih tih ljudi proizveli u nešto što se zove ksenofobija. Nitko tko se vratio u Sarajevo nije doživio nikakvu neugodnost. Nećeš ostaviti svoj grad i prijatelje zbog par budala koji će te na ulici psovati. Toga ima svakodnevno i između Zagreba i Splita. Uvijek postoje ljudi koji će vam razbiti auto jer ste iz drugog grada ili druge države, ali to nisu razlozi zbog kojih bi netko otpisao Sarajevo, što su mnogi učinili. I što je najgore, danas se ponašaju kao momci koje je ostavila cura pa je lakše da o njoj govore kao o glupači koja nikad nije valjala. Već sam rekao, kad mi ponestane para, napravit ću memoare u kojima ću napisati da sam bio maltretiran, da su se na meni iživljavali i da nikad nisam mogao svoju umjetničku veličinu pokazati u pravom sjaju u svom rodnom gradu, nego sam morao pronaći majku zemlju i grad Zagreb. Takve memoare i gluposti pišu ljudi koji odlaze iz Sarajeva. No, ovakva pozicija disidenta podrazumijeva da ljude s kojima ste išli u školu više ne zovete na telefon jer vas to može kompromitirati - naglašava.
Kako kaže, kod umjetnika nema Zagrepčana i Sarajlija jer oni žive za svakoga i pripadaju svakome, a najviše - cesti.
- Što je rekao Loša, “naša je kuća putujuća”. Ja najveći dio godine živimu kombiju, oko 120 do 150 dana samo zbog koncerata i promocija. Majka mi živi u Sarajevu, žena mi živi u Zagrebu i pokušavam to razbijeno ogledalo spojiti, da me djeca ne zaborave. Supruga je angažirana, ali najveći dio godine sam u Zagrebu, dosta sam i u Sarajevu, zbog kćeri i rodbine koja tamo živi. Dosta vremena provedem i na Pelješcu, ljeti od tamo radim. Moja je majka podrijetlom odande pa dosta vremena provedem dolje i - Šeki is on the road again. Zato smo zadnju ploču i nazvali “Radovi na cesti” jer smo CD pisali na cesti i pričali o njemu i diskutirali o produkciji i aranžmanu. Nijedan umjetnik ne pripada samo tamo gdje se rodio, ako išta vrijedi - napominje Sejo.
Unatoč gotovo četiri desetljeća na sceni, Zabranjeno pušenje itekako još ima puno toga reći.
- Bendovi žive do onog trenutka dok zajedno rade i komponiraju. Bendovi su i nastali radi pisanja pjesama i zato su i autorski jači i uspješniji nego samostalni izvođači. Ne postoje autorske ekipe koje mogu konkurirati bendovima. To je energija koja ruši sve prepreke i bendovska priča je u kreativnom smislu najjača muzička priča, barem po mom mišljenju. Bend treba živjeti do trenutka kad može komponirati i stvarati novu muziku. Kad više ne može, neka prepusti to poslanje cover bendovima koji će to promovirati - tvrdi Sejo.
‘Zenica blues’
A samo promoviranje albuma u današnje je vrijeme jednako zahtjevno, tvrdi Sejo, kao snimanje i komponiranje.
- U ovoj balkanskoj parcijalizaciji nemoguće je iz jednog centra voditi kampanju. Prije si mogao otići u “Nedjeljom popodne” da te vidi 24 milijuna ljudi. Danas kilometar-sat određuje koliko je neki bend prisutan i vidljiv. Kad me mladi bendovi pitaju kako to da su narodnjaci stalno tu, ja im kažem da im pogledaju kilometražu. Puno se treba potrošiti na promociju CD-a. Ali, mi to volimo. Stalno imamo nove izazove, nove pjesme, a stare pjesme ne sviramo većinu, osim ako ih ne aranžiramo jer bi čovjek poludio da 35 godina svira iste pjesme na isti način i da stalno vrti u krug tih 40-ak pjesama koje ljudi znaju, bez obzira što bi se to dalo unovčiti. Mislim da je jedino što prave muzičare drži u sedlu taj njihov san. Vraćamo se na priču o Irskoj. Ljudi neće ostajati ovdje jer će se minimalna plaća povećati 300 kuna. Ljudi ne odlaze zato što ovdje ne mogu preživjeti, nego jer ne mogu ostvariti svoj san, a najteže se odreći svog sna. Tako je i s muzičarima. Pravi muzičari će uvijek komponirati i tražiti nove pjesme, bez obzira na to što im netko iz prvog reda viče: “Je... to, daj ‘Zenica blues’ - zaključio je Sejo, uz poziv svima da sa Zabranjenim pušenjem uđu u Novu godinu u Mostaru, ali i da im se pridruže na velikom koncertu u povodu 35 godina karijere 29. prosinca u sarajevskoj Skenderiji.