Slavni britanski kantautor David Gray, koji je trenutačno na američkoj turneji nakon što je nedavno objavio novi, jedanaesti album “Gold in a Brass Age”, 4. lipnja nastupio je u posve ispunjenom njujorškom The Beacon Theatreu, koncertnom hramu na Upper West Sideu.
Kao specijalna gošća na pozornicu je najprije s akustičnom gitarom izišla gvatemalska kantautorica Gaby Moreno, inače dobitnica latino Grammyja 2014. kao najbolji novi izvođač, koju smo prije tri godine mogli vidjeti i na koncertu s Calexicom u zagrebačkoj Tvornici.
U polusatnom nastupu Moreno je pjevala gotovo sve na engleskom, a nakon nekoliko pjesama s gitarom joj se pridružio i jedan venezuelski glazbenik, najprije u prekrasnoj izvedbi “Across The Borderline” Rya Coodera, a zatim i u njenoj pjesmi o južnoameričkim izbjeglicama na granicama SAD-a, za što je dobila glasnu podršku iz publike. Sva raskoš njezina glasa najviše je ipak došla do izražaja u jednoj tradicionalnoj južnoameričkoj pjesmi koju su odsvirali i otpjevali za kraj, pobravši veliki i dugotrajni pljesak tada još ne do kraja pune dvorane.
Žestok početak
Nakon kratke stanke, na stejdž se u krcatom Beaconu popeo David Gray sa svojim četveročlanim bendom te koncert počeo poprilično žestokom izvedbom pjesme “Mallory” s novog albuma, a zatim i “The Sapling” te “A Tight Ship”.
Premda na recentnom albumu te pjesme zvuče minimalistički, u maniri “folktronice”, izvedbe uživo, s prepoznatljivim Davidovim glasom, ipak su čvršće i rokerskije. A to se potvrdilo i u sljedećim stvarima, “Hall of Mirrors”, vrckavoj “Gold in a Brass Age” te prelijepoj “If 8 Were 9”. Njome je završen prvi dio svirke koja se s uistinu raspoloženim bendom doimala kao precizno, bolno, ali i slatko ubadanje iglom u sva osjetila.
Inače, pjesme s najnovijega albuma, moram priznati, na prvo me slušanje nisu osvojile, kao primjerice njegovi stariji albumi “Life in Slow Motion” iz 2005. ili “Draw the Line” iz 2009. No, neke su pjesme, kao npr. gore spomenute “Hall of Mirrors”, “If 8 Were 9” ili “Gold in a Brass Age”, koje potvrđuju Graya kao jednoga od vodećih autora ljubavnih pjesama, doista i sadržajno dirljive i glazbeno zavodljive.
Drugi dio nastupa krenuo je, na opće oduševljenje, velikim hitom “Sail Away”, pa frenetičnom “Be Mine” te čeznutljivom “Freedom”. A onda su se usred koncerta iz publike začuli glasni povici oduševljenoga obožavatelja: Mister Gray, mister Gray, mogu li vam kupiti koktel?, što je izazvalo i smijeh i odobravanje publike. Dobivši potvrdan odgovor s pozornice, čovjek se uskoro vratio s koktelom te ga pružio pjevaču na pozornicu, nakon čega je zabrujala “Fugitive” te publiku bacila u trans.
Savršeno uigran bend
Gray je, skačući s mjesta na mjesto i mijenjajući instrumente, rukama i podvikivanjem pozivao publiku da s njim pjeva i hitove za kraj službenog dijela: “The One I Love” i “Babylon”. No, na dugotrajno zazivanje sad već dobro rasplesane publike, bend se vratio te na bis odsvirao još “This Year's Love”, a Gray sam uz klavir, te gitaru, još nekoliko stvari. Kompletna dvorana, nakon gotovo dvosatnoga izvrsnog nastupa, na nogama i uz ovacije ispratila je Graya u njujoršku noć.
Savršeno uigranim bendom, u kojem je posebno do izražaja dolazila ritam sekcija, i svojim moćnim glasom u dva ipak poprilično različita dijela koncerta - prvom, s više elektronike, ali i dozom punokrvnog rocka, i drugom s mnogo više rock’n’roll prštavosti - Gray je pokazao da je u odličnoj formi te da ga svakako s veseljem treba očekivati na europskom dijelu turneje. Vjerujem da će me i nova ploča “Gold in a Brass Age” do tada osvajati svakim novim slušanjem, i zato što više volim nehitoidne, pomalo zatvorene albume, ali i zato što je koncert u New Yorku zapravo u cjelini bio perfektan.