Zoran Predin, najomiljeniji Slovenac u Hrvata kako mu u zadnje vrijeme tepaju ovdašnji mediji, dogurao je kroz nedavno pomlađeni Lačni Franz i još dužu solističku karijeru do četrdesetog albuma u četrdeset godina glazbenog djelovanja. A taj veliki jubilej Predin je uz Django Group sisačkog jazz gitarista Damira Kukuruzovića odlučio obilježiti i objavom obrada pjesama pokojnog prijatelja i kolege Arsena Dedića. Nota bene, “Zoran pjeva Arsena” objavljen je i točno trideset godina nakon zajedničkog albuma “Svjedoci-priče” na kojem su Predin i Dedić razmijenili stihove i glazbu, odnosno svoje pjesme jedan drugome povjerili na vokalnu izvedbu.
To je defacto bio i prvi Predinov album nakon Lačnog Franza. Suradnju su započeli i prije, a nastavili i poslije tog albuma, postavši i bliski obiteljski prijatelji pa je Zoran i s Arsenovim sinom Matijom snimio dva albuma obrada tuđih pjesama pod imenom “Tragovi u sjeti” (2011) i “Tragovi u sjeti 2” (2016).
Matija je pak očevu ostavštinu preradio na albumu “Drugi pogled” (2005) i još maestralnije i sugestivnije na najboljem albumu 2015. godine, “Matija svira Arsena”, snimljenom u jednome danu, 2. rujna, samo dva tjedna nakon očeve smrti. Impresivnost tog albuma je bila tolika da se i na snimci moglo osjetiti kako Arsen iz zakutka (za potrebe snimanja praznog) “Lisinskog” pomno sluša kako njegov sin njegovim skladbama podaruje novu dimenziju. Predin je pak odavno isticao Arsena kao jednog od najvećih mu uzora u glazbenom i kantautorskom djelovanju, čak i u dane kad se njegov Lačni Franz percipiralo kao oštar novovalni rock benda s obruba punka, ali i raznih drugih glazbenih stilova pa i šan(k)sone.
Niz godina poslije Predin je u okviru solističke karijere objavio i albume “Ljubimec iz omare” (1998) i englesko-francuski “All-Purpose Lover” (1999) na kojem je uz Mar-Djanqo Quartet oprije poznate vlastite skladbe predstavio u gypsy-swing stilu kojeg se dotakao i na albumu “Mentol bonbon” (1996) u pratnji grupe Šukar.
Navedeno čini i temelje albuma “Zoran pjeva Arsena” na kojem Predin u pratnji sastava Damira Kukuruzovića, a u četiri skaldbe i Matije za klavirom, pokušava podariti novo ruho odabranim Dedićevim skladbama. U tome u dobroj mjeri i uspijeva jer su pvakvi aranžmani i svirka, odnosno takav glazbeni kontekst prilično drugačiji od izvornih Arsenovih verzija. Naravno da je zbog stihova i melodija otprve jasno da su to Arsenove pjesme, no prilično ih je zavodljivo slušati u gotovo posve akustičnim verzijama; iz domene arsenovske šansone i njegovog, gornjeg doma zabavne glazbe uronjene u gypsy-swing i jazz te blues i folk.
Uz to, Predin je Dedićeve skladbe birao po osobnom ključu i afinitetu, podjednako se oslanjajući na neke od nezaobilaznih iz Arsenove ostavštine poput “Moderato cantabile”, “Kuća pored mora”, “Pamtim samo sretne dane i “Zagreb i ja se volimo tajno”, ali i one koje se “na prvu” ne uvrštavaju u najznačajnije Dedićeve skladbe.
Takav balans je bitno zanimljiviji nego da je Zoran favorizirao samo “najveće” Arsenove šansone jer i time nadaje “drugi pogled” na Dedića, kao i vlastiti odnos spram svog mentora. Svirka je majstorska, jer Kukuruzović i njegovi momci ni ne znaju drugačije, a Zoran dovoljno sugestivan, čak i kad mu hrvatski malo ostane slovenski tvrd, da nas još jednom uvjeri u bezgraničnu ljubav spram Arsena i njegovog repertoara čime ovaj album i zadobija smisao. Dapače, samo dvanaest skladbi doima mi se preuskim odabirom, osim ako “Zoran pjeva Arsena” nije tek prvi dio od mogućeg nastavka pa i trilogije kroz koju bi se Predin u sličnim ili, još intrigantnije, ponovo drugačijim aranžmanima i glazbenim stilovima posvetio Dedićevoj ostavštini.
Dakako, “Zoran pjeva Arsena” nije toliko dubok, emotivan, dirljiv i briljantan te definitivno ne potresan poput “Matija svira Arsena” kojeg sam osobno shvatio kao sinovljev requiem za netom umrlog oca. Nije ni tako transcendentalan ili transformativan jer Matija je očeve skladbe ipak odveo do bitno udaljenijih i manje “poznatih obala” nego što to čini Predin uz Django Group. No, postoji jedan važan smisao objave ovog albuma koji nadilazi prijateljstvo Arsena i Zorana, kao i njihov odnos, započet poput onoga između učitelja i učenika, a do Arsenove smrti nastavljen poput odnosa dvojice uvaženih kolega i velikih profesionalaca.
Ne sjećam se jesam li u doba Arsenove smrti ili objave albuma “Matija svira Arsena” negdje u ovim novinama napisao, ali otkako među nama više nema tog velikana, dobro dođe da se svako toliko, koncertno ili diskografski, netko talentiran pozabavi ostavštinom našeg prvog, najvažnijeg i najuglednijeg kantautora. Taj Arsenov “tihi obrt”, logično i očekivano, nakon Dedićeve smrti prvi su “preuzeli” Matija pa Zoran. To je lijepo i svrhovito od njih i nikako se ne bi trebalo tumačiti poput “krčmljenja tuđe slave”.
Naprotiv, čak i ako nitko više neće ponoviti emocionalnu magnitudu albuma “Matija svira Arsena”, osim možda samoga Matije ili Gabi, “Zoran pjeva Arsena” valja shvatiti i poput pozivnice drugima da se pozabave Arsenovim opusom. Samo s ukusom i oprezom, molit ću lijepo, da vas umjesto tipkovnicom i papirom ne bih ganjao mačem i ognjem. Eto, na pamet mi pao i svojevrstan Arsenfest na kojem bih jako volio čuti mlade kantautore (jer ih imamo) pa i bitno drugačije izvođače (sjetimo se samo TBF-ove “Nostalgične” s umetkom “Sve što znaš o meni”) kako se bave Dedićem.