Koliko god stanje pop glazbe u proteklih petnaestak godina bilo loše i pretovareno autorski i izvođački nezanimljivim akterima - podesnima tek za gledanje na zaslonima mobitela i popratnu klupsku kulisu - svako toliko pojavi se poneka pjevačica, češće nego pjevač, čiji glas slušatelja instantno privuče i zaintrigira.
Događalo se to i ovom slušatelju s nekoliko takvih pjevačica u ovom stoljeću. Naročito s Norah Jones, Amy Winehouse pa i Lanom Del Rey s kojima akterica ovog članka nema dodirnih točaka osim vokalne zavodljivosti, ali i s Florence Welch i Adele s kojima Freya Ridings iz Londona dijeli niz sličnosti, a moguće je potonju dovesti i u svezu, ako ne toliko sa stilom, onda svakako s glasovima Feist i Lykke Li, Cat Power i Jenny Lewis pa i Alison Moyet i Carole King iz nekih davnijih vremena pop glazbe.
Vjerojatno su se, stoga, posla producenata njezinog debitantskog i eponimnog studijskog albuma primili Greg Kurstin iz Los Angelesa koji je kao producent radio i na izdanjima Adele, Lily Allen i Kelly Clarkson te Dave Bassett iz Chicaga koji je isti posao uradio za nekoliko singlova Elle King, američke “rokabilizirane” pop pjevačice moćnog i prepoznatljivog glasa. Vjerojatno ih je na taj posao ponukao i uspjeh Freyinog singla “Lost Without You” u produkciji Ollieja Greena koji je do platinaste naklade dogurao zahvaljujući i emitiranju u reality showu “Love Island”.
No možda ih je zacimalo i to kako je Freya, uglavnom sama za klavirom, uvjerljivo zazvučala u dva live izdanja, “Live At St. Pancreas Church” (2017) i “Live At Omeara” (2018), na kojima je briljirala i u svojim skladbama i u obradi “Maps”, sadržajno i stilski posve drugačijeg, njujorškog post-punk trija Yeah Yeah Yeahs.
Kurstin, Bassett, Green i drugi koautori i koproducenti nisu Freyu utopili u masu instrumenata, slojeva i trikova nego na njen glas i klavir u srcolomnim pjesmama nadodali tek povremene udare ritam-sekcije, malo gospelovskih
pratećih vokala i orgulja, akustične gitare i violončela te gotovo ničeg drugog. Načelo manje je više, prema modelu “Rolling Into Deep” Adele, “You’ve Got The Love” Florence + The Machine i “Ex’s & Oh’s” Elle King, i u slučaju mlade Freye pokazalo se dobitnom kombinacijom, tim više što je previše pjesama u današnjoj glazbi prezasićeno produkcijskim zahvatima, tek naizgled bombastičnim, no ipak trikovima i jeftinom elektronikom s tekuće trake bofla i šrota popa. U tom smislu Freyin debi pravi je odmor za uši izmučene suvremenom glazbenom produkcijom.
Doduše, na prvu bih se mogao složiti i s opaskom moje bolje polovice koja u prolazu dobacuje kako je Freya jako nalik Florence, no malo dublje slušanje ukazuje da je ipak manje sklona pjevanju iz punih pluća, a više senzualnosti Adele iz njenih tiših i nježnijih skladbi. Glas joj je tankoćutniji od Florenceinog i u višem registru od Adelinog, lako se zavlači pod kožu šparnim pop baladama u kojima su slomljeno srce, potonula ljubav i tuga samoće glavni motivi, a valja cijeniti i što je njezin debi album autorski i izvođački fino izbalansiran i iznimno cjelovit, a ne tek naplavina “boring fillera” s tek dva-tri “dancefloor killera”. Unatoč sličnosti s Adele i Florence, ne bih imao ništa protiv da Freya postane podjednako popularna.