Jedni kažu da je Misty šaljivdžija, drugi ga smatraju cinikom, treći sarkastičnim, no malo je onih koji se ne bi složili da je inteligentan, pismen i oboružan krasno strukturiranim pjesmama.
Povodom izdavanja prvijenca “Fear Fun” (2012) Father John Misty je u americana magazinu No Depression izjavio kako teži tome da postane utjecajan i cijenjen, ali ne i poznat ili popularan kantautor pa nabrojao uzore poput Townesa Van Zandta, Nicka Drakea i Richarda Bucknera. Ako je to donekle i vrijedilo dok je od 2003. do 2010. godine albume objavljivao kao Josh Tillman, “igra” se uvelike promijenila otkako je počeo stvarati pod imenom Father John Misty. Drugi Mistyjev album “I Love You, Honeybear” (2015.) ušao je u Top 20 najprodavanijih i u Americi i u Velikoj Britaniji, a isto će vjerojatno biti i u slučaju netom objavljenog “Pure Comedy” zbog kojeg ga je primjerenije usporediti s mnogo popularnijim kantautorima. Premda orkestracijama zvuči blisko “I Love You, Honeybear” na kojem je ponirao u intimu bračnog života s fotografkinjom Emmom Elisabeth Tillman, posrijedi je ponovo koncept, ali s bitno drugačijim predznakom. Ovaj put Laurel Canyon, predio Los Angelesa u kojem žive, jako važan za glazbeničku scenu toga grada u 60-ima i 70-ima, ishodišna je točka njegovih opservacija o slavnima, politici, tehnologiji, hipokriziji i religiji u vrijeme dominacije društvenih mreža.
Osim zbog Laurel Canyona iz kojeg su jedno vrijeme djelovali Frank Zappa i Jim Morrison s kojima nema veze, ali ima s Carole King i Joni Mitchell, dojam je da se Father John Misty orkestracijama i aranžmanima još više približio Eltonu Johnu iz prve polovice 70-ih kad je taj “očalinko” bio jedna od najvećih rock zvijezda, a što je u pop glazbi ostao do danas. Poveznica s Neilom Youngom ili Leonardom Cohenom kojeg obožava nije toliko jasno naznačena, ali možda bi se i oni složili s idejama koje stoje iza naslova pjesama poput “Pure Comedy”, “Total Entertainment Forever”, “Things It Would Be Useful To Know Before The Revolution”, “When The God Of Love Returns, There’ll Be A Hell To Pay” ili “Ballad Of A Dying Man”.
Jedni kažu da je Misty šaljivdžija, drugi ga smatraju cinikom, treći sarkastičnim, no malo je kritičara ili njegovih poklonika koji se ne bi složili da je vrlo inteligentan, pismen i oboružan sve jačim i krasno strukturiranim (za klavirom skladanim) melodijama s kojima uz relativno mekan, ali ne i meketav ili ljigav glas dopire do sve šire publike.
Sudeći po sklonosti da cinizam, sarkazam i ironiju uranja u pop melodije, blizak je i Randyju Newmanu. Usto, “Pure Comedy” se doima poput klasičnog, čak donekle staromodno ustrojenog dvostrukog albuma o (pomanjkanju) humanosti u modernim vremenima i kovitlacu digitalne revolucije koji bi mogao biti zanimljiv i poklonicima Neila Younga i Grama Parsonsa koje jako cijeni te generacijski mu bližim i stilski srodnim kantautorima poput Ryana Adamsa i Johna Granta.