Niko Đurić ravnatelj je Hrvatskog glazbenog zavoda o kojem se dosta pisalo zadnjih mjeseci. Optuživali su ga da želi prodati zgradu u Gundulićevoj ulici, da zastupa nečije privatne interese, da je doveo do potpunog kaosa u toj instituciji. No, Đurić je cijelo vrijeme odbijao sve optužbe na svoj račun.
U intervjuu koji je dao ekskluzivno Jutarnjem listu otkrio nam je svoju istinu. A ona je, tvrdi ravnatelj, posve drukčija od istine njegovih protivnika. Sve njihove optužbe odbacio je kao laži i ispričao nam kako se prije 50-ak godina učlanio u Glazbeni zavod, kao violinist.
Početak problema
- Kasnije zbog karijere, jer sam odvjetnik, dugo nisam svirao. Vratio sam se lani, no nisam imao nikakve ambicije za preuzimanje vodstva. Onda sam vidio probleme, činjenicu da je predsjednik nakon 16 godina dao ostavku i da je dio ravnateljstva odstupio. Stvorili su se problemi i nekoliko članica ravnateljstva me zamolilo da se kandidiram. Inače sam u mirovini, pa imam dovoljno vremena, zbog čega sam odlučio da ću poslušati ono što mi kažu - priča nam Đurić dok sjedimo u njegovom uredu u Zavodu.
Išao je sa svojim programom na izbornu skupštinu u veljači, kaže. Tamo je svima pokazao svoju biografiju, ali i predstavio program. S najvećim brojem glasova postao je član ravnateljstva, a potom je 26. veljače odabran i za predsjednika Zavoda. Dva tjedna nakon toga stupio je na dužnost. I u tom trenutku su, tvrdi, nastali problemi. Shvatio je da se odluke sporo i teško donose, kao i da, ističe, ljudi koji besplatno sjede u ravnateljstvu zapravo i ne mare pretjerano za Zavod.
- Ovdje su se godinama problemi gurali pod tepih. Upravljalo se na neki način još uvijek po onom socijalističkom - što smo skupili, to i trošimo. Na računu Zavoda nije bilo nikakve ušteđevine. Niz godina Zavod je od Muzičke akademije ubirao nekih 600 tisuća kuna najamnine godišnje, no taj se novac nije ni štedio ni pametno ulagao. U objektu se, primjerice, obnovilo nekoliko vodovodnih cijevi ili žarulja, ali to je sve - ističe Đurić.
Sponzor ili filantrop
Shvatio je, kaže, da sve to dolazi na naplatu i da mora nešto poduzeti. Pri tome mu je, ističe s ponosom, najvažnija bila činjenica je je HGZ stara institucija, osnovana 1827. godine, čija je zgrada sagrađena privatnim sredstvima, i njena svrha bila je širenje amaterskog glazbenog stvaralaštva. Cilj nije bio da to bude strukovna organizacija, ističe, nego da potiče amatere, koji su temeljni nositelji razvoja Zavoda. Nije cilj bio profesionalizirati se niti biti depandansa Muzičke akademije, kaže odlučno.
- Znate vi da oni nisu krečili godinama, da se parketi dižu? A onda su, s druge strane, kupili usisivač koji košta 16 tisuća kuna. Neracionalno su postupali. Kad je Akademija otišla, nestala su nam četiri klavira. Nikad nisam saznao gdje su, a sad bi nam dobro došli da pokrpamo financije, jer bismo ih mogli iznajmljivati studentima da vježbaju. Svi oni koji su protiv mene imaju putra na glavi. Da ne navodim poimenice, ali reći ću kratko: svi oni godinama su koristili prostore Zavoda za svoje privatne poslove i interese, a kad sam ja rekao da to ne ide tako dalje, da više neće imati povlastice, skočili su protiv mene - smatra Đurić.
Bivše rukovodstvo je, kaže, dovelo do situacije da je Zavod pred stečajem. Postoji mogućnost da HGZ završi na ulici, ističe, i on to želi spriječiti. Godišnje imaju 300 tisuća kuna prihoda, a toliko ih košta samo održavanje hladnog pogona. Grad im, kaže, godišnje daje 19.800 kuna, dok im Ministarstvo uplaćuje još 172 tisuća namjenskih sredstava.
- Ja sam htio red i zakonitost i shvatio sam da sadašnje stanje nije održivo. Odgovoran sam, za razliku od njih. Sve sam proanalizirao i shvatio da nema izlaza. Ipak sam poduzeo neke mjere i uspjeli smo par mjeseci biti u plusu, no na razini godine smo i dalje u minusu - kaže i dodaje da je u njegovom programu, koji je ravnateljstvo prihvatilo, stajalo kako bi trebalo dovesti strateškog partnera, sponzora ili filantropa, koji bi pomogao da se situacija stabilizira. Zakup, brzo je to shvatio, nije dobra ideja. Bilo je nekoliko upita, kaže, a jedan od njih došao je od institucije preko puta ulice: od Stomatološkog fakulteta. Oni su željeli u njihov prostor smjestiti računovodstvo.
- Došli su na treći kat, vidjeli u kakvom je prostor stanju i shvatili da moraju puno uložiti. Ovaj je objekt pod lupom konzervatora, a to sve troškove čini većim. Na kraju bi im sve to što su uložili morao odbiti od najamnine, pa se to uopće nije isplatilo - kaže Đurić.
Pitanje mandata
Dodaje kako je tijekom svoje karijere upoznao određeni broj poslovnih ljudi, koji vode vrhunske svjetske kompanije, a zaključio je kako preko njih može doći do onih koji bi imali interesa da ulože u Zavod i pomognu im da se izvuku. Jedino što ga je zanimalo jest da im sadržaji budu komplementarni. Po uzoru na bečki Musikverein, u kojem sviraju amaterski ansambli, ali ima tamo i zakupaca koji, primjerice, imaju trgovine u tom prostoru. Zato je i razgovarao s Cirilom Zovkom, čelnim čovjekom Importanne grupe, za kojeg se nagađalo da u prostoru zavoda želi otvoriti hotel.
- Provjerio sam ga, vidio da se obogatio na pošten način. Saznao sam i da je davno plesao u Zavodu te da mu je drag. Došli su njegovi pravnici i ekonomisti, pregledati zgradu. Objasnio sam mu kako stvari stoje i da po Statutu zgrada može samo u najam, ne i prodaju. Nije mi rekao što namjerava otvoriti u prostoru, nismo tako daleko otišli u pregovorima. No, o razgovoru s njim obavijestio sam ravnateljstvo, tako da su oni od početka sve znali. Medijski linč koji je potom uslijedio je uništio ozbiljan posao i vezao mi je ruke - ističe Đurić.
Kaže kako je sedam članova ravnateljstva isključio nakon što neprestano kršili njihov statut. Zadnje što je saznao jest kako je u odluku o njegovom izboru dodano kako mu mandat vrijedi do 29. studenog. Na tu sitnu odredbu sa zapisnika, za koju priznaje da je nije primijetio, žalio se Upravnom sudu.
- Meni ovo ne treba, kao ni mojoj obitelji. Našao sam se u ovakvoj situaciji i smatram da je moram izdržati. Pristalica sam demokracije i zakonitosti, i samo odluke koje su donesene u skladu s tim, te našim statutom, priznat ću - odlučan je Đurić.