Daleko od toga da danas nema kvalitetne, interesantne, sjajne glazbe. Treba tek malo zagrepsti po internetu i možete, jeftino ili čak besplatno, čuti mnogo toga lijepoga, i to ne samo iz prošlosti.
Daleko od toga da su izvođači, premda je osnovni način slušanja glazbe postao streaming, prestali objavljivati albume. Dapače, ne da nisu nestali kao glazbeni format, nego ih “okačenih” na netu, pa i u fizičkom obliku na CD-u i/ili LP-u, ima i previše. Pitanje je zbog te predoziranosti glazbom hoće li neki album iz ove dekade s vremenom postati kultnim, antologijskim i legendarnim, kao što je to već koju godinu nakon objave postao “Trinity Session” (1988.) kanadskih pionira americane Cowboy Junkiesa.
Elvisov hibrid
Eto, i danas se sjećam s kojim mi je oduševljenjem o tom albumu, kad ga je čuo, pričao prijatelj, pisac i urednik knjiga Nenad Rizvanović. Očito nije bio jedini jer ubrzo je taj album skočio i do platinastih naklada, što je za jedno relativno hermetično glazbeno djelo bilo pravo čudo, no je daleko važnije bilo to što je narastao do mitskih proporcija. Gotovo do razine mitologije kakva je pratila “Bananu” The Velvet Undergrounda, čiju su “Sweet Jane” na “Trinity Sessionu” preradili Cowboy Junkies, a na kojem se našla i “Blue Moon Revisited (Song For Elvis)”, svojevrstan hibrid Elvisova hita i nove pjesme benda, obrada “I’m So Lonesome I Could Cry” oca country glazbe Hanka Williamsa i “Walking After Midnight” iz ostavštine također pokojne country dive Patsy Cline. Upravo je u tim četirima pjesmama bilo najrazvidnije što su na snimanju u crkvi Presvetog Trojstva u Torontu počinili Cowboy Junkies.
Velvete su iz velegradske rock avangarde preselili na country/folk pašnjake, Hanka i Elvisa predstavili su kao urbane rock i pop moderniste i progresivce, a Patsy Cline kao jazz i blues pjevačicu. I autorske pjesme Junkiesa bile su na tom tragu. Podjednako elegantno napisane i aranžirane na raskrižju arhivskog countryja i folka, prašnjavog jazza i bluesa, rock avangarde i undergrounda u efektnoj izvedbi autora i gitarista Michaela Timminsa, njegove sestre i pjevačice Margo Timmins, brata im i bubnjara Petera Timminsa te basista Alana Antona. Bilo je to kao da u slow-motionu gledate i slušate Lou Reeda kako ustoniran od horsa ženskim glasom pjeva neku Hankovu ili Elvisovu pjesmu.
Komorna atmosfera akustički vrlo podesne crkve Presvetog Trojstva bila je otajstvena, pastoralna, pa i božanstvena, ali i sjetna, mračna i jezovita. Praktički je postala zaseban instrument i uvelike pridonijela mitološkim proporcijama “Trinity Sessiona”. U stilu, ako su se u snimanje nekog albuma u drugoj polovici 80-ih osobno umiješali Otac, Sin i Duh Sveti, onda mora da je to bilo tog 27. studenog 1987. godine u torontskoj crkvi Presvetog Trojstva. I možda tri godine prije toga u berlinskom Hansa studiju, gdje je Nick Cave s The Bad Seeds snimio album “The Firstborn Is Dead”. Ili Bog ili duh Elvisa, a to mu valjda dođe na isto.
Iskusniji band
I tu valja stati s pričom o albumu “Trinity Session”, koji su 20 godina poslije Cowboy Junkies u istoj crkvi snimili još jednom kao bitno iskusniji bend. Ipak, Bog se 8. listopada 2007. godine nije umiješao, ali ako niste ranije slušali bilo izvornik, bilo njegovu restauraciju, obavezno to učinite, a nemojte zaobići ni “Pale Sun, Crescent Moon” iz 1993. godine; naelektriziraniji, energičniji, žešći i prljaviji alt-country album nakon kojeg su Cowboy Junkies objavili niz solidnih, no ipak ne tako dojmljivih djela.
Sve do ovog ljeta i šesnaestog-sedamnaestog po redu “All That Reckoning”, koji je uslijedio šest godina nakon četverodijelnog, konceptualnog album-serijala “Nomad” od kojih je najdojmljviji “Demons” s obradama pjesama pokojnog Vica Chesnutta.
Folk junaci
Osim što je pravo čudo, bez obzira na krvno srodstvo, da su još od debija “Whites Off Earth Now” iz 1986. Cowboy Junkies ostali u istoj postavi, nevjerojatno je da su i nakon dugog niza studijskih i live albuma te tisuća koncerata našli u sebi svježine za jedno tako snažno djelo poput albuma “All That Reckoning”. Glas Margo Timmins i danas je istovremeno senzualan i obješenjački kad zatreba, efektan kad izražava ljubav, ali i kad iz njega kulja bijes nad politikom.
“All That Reckoning” je najpolitičniji album Cowboy Junkiesa u karijeri, na tragu komentatorskih i protestnih pjesama starih folk junaka Amerike, ali ustrojen kao suvremeno i globalno razumljivo djelo americane u kojem se odražava svijet oko nas.
Svirka je magična i hipnotična, a zvučna slika panoramska, pa se u njoj istovremeno komešaju ljepota i radost, jad i očaj, napetost i nervoza, smirenje i ugoda; onako kako se i sami osjećamo u jurećem vlaku zvanom život koji često staje na neželjenim, a propušta stanice na kojima žudimo sići. Dakle, “All That Reckoning” grandiozno je i važno djelo, no imamo li u hektičnosti današnjice, neurotičnosti svakodnevice i silovite preužurbanosti svijeta vremena na miru čuti i/ili pročitati, apsorbirati i shvatiti takva djela?
Sve znamo, a ništa ne znamo; sve nam je nadohvat ruke, a prolazi mimo nas. Baš iz tog razloga “All That Reckoning” neće zadobiti status mitskog, kultnog i legendarnog remek-djela; premda to zaslužuje kao i “Trinity Session” tih istih Cowboy Junkiesa.
Jer danas više nemamo vremena danima i tjednima, u miru i na gramofonu, vrtjeti i slušati “All That Reckoning”; za razliku od kasnih 80-ih, kad smo imali i vremena i mira, danima i tjednima, vrtjeti i slušati “Trinity Session”.