ZAGREBAČKA FILHARMONIJA

RUSKA PROMENADA U LISINSKOM Veliki dirigent Dmitrij Kitajenko priredio je dvije noći za pamćenje

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 12.03.2018. u 15:04

Ronald Goršić / CROPIX

Otkako nema Milana Horvata, ruske glazbe osim Čajkovskog poprilično nedostaje u programima naših orkestara. Musorgski, Rahmanjinov, Šostakovič, Prokofjev, Stravinski... dio su svjetskih repertoara bez kojih bi spoznaje o povijesnome tijeku glazbe bile puno siromašnije.

Umjetnički savjetnik zagrebačkih filharmoničara Dmitrij Kitajenko, uz Valerija Gergieva jamačno najveći ruski dirigent današnjice, polako ali sigurno ispravlja ovu zaostajalicu i s njim smo sigurni da slušamo autentične izvedbe sjajnih majstora njegove domovine. Ovaj put 8. i 9. ožujka maestro Kitajenko odabrao je za dva pretplatnička ciklusa isti program skladbi Glazunova, Šostakoviča i Hačaturjana u kojem se čak dva puta našla baletna glazba. Neuobičajen odabir u obilju referentnog ruskog simfonizma čiju težinu vrijednosti na koncertnome podiju mogu izdržati tek suite iz “Romea i Julije” Sergeja Prokofjeva i gotovo sva glazba Igora Stravinskog namijenjena baletnom podiju.

Strastveni adagio

U ovome slučaju kušnju je donekle podnio izbor iz dviju suita baleta “Spartak” Arama Hačaturjana, i to ponajviše zbog popularne teme strastvenog Adagia koja je postala šlager odmah po praizvedbi 1956. godine.

I Hačaturjana je kao i Šostakoviča, iako u manjoj mjeri, dotakla osuda Ždanova i partije o formalizmu i građanskoj nepodobnosti njihovih djela, no upravo ga je odabir priče o tračkom gladijatoru koji se bori protiv rimske vlasti “rehabilitirao” jer je i Karl Marx Spartaka smatrao “prvim velikim proleterskim herojem”! Bilo kako bilo, balet “Spartak” zaslužio je svojedobno ne samo Lenjinovu nagradu nego i brojne izvedbe u svijetu, na žalost ne i u Zagrebu jer nikad nismo imali dovoljno velik ansambl muških plesača koji ovo djelo traži. Preostala nam je dakle glazba, neoklasična i dramatski romantizirana, vješto i za orkestar teško instrumentirana, koju su naši filharmoničari izveli gromko, poletno i lirično tamo gdje je trebalo i izazvali oduševljenje publike.

 

Sjajni solisti

Posve drukčijim ugođajem predstavio se stariji Aleksandar Glazunov s alegorijskim baletom “Godišnja doba”, koji baš traži scenu jer je bez nje glazba poprilično rascjepkana u vrtlogu gotovo narativnog sadržaja, dugo traje i ne uspijeva do kraja zadržati slušalačku pozornost.

No Kitajenko ju je izbrusio u mnogim detaljima solo instrumenata, pa je izvedba protekla korektno u skladu s intencijom Ruske promenade, kako je ciklus nazvan.

Najveće zanimanje s pravom je izazvao Koncert br. 1 za glasovir, trubu i gudače op. 35 Dmitrija Šostakoviča kao uostalom i svaka glazba potekla iz kajdanke ovoga majstora. Kad bi trebalo birati najvećeg ruskog skladatelja 20. stoljeća, uvijek bi to bio nevjerojatno daroviti Šostakovič. I jamačno najnesretniji glazbeni autor svoje domovine koji je proživio tešku osudu sovjetskog režima da bi mu se pri kraju priklonio, spasio svoj opus, postao poznat diljem svijeta, no sam sebi tu odluku nije nikad oprostio.

U opusu koji je nastajao u tom razdoblju nerijetko su se skrivale glazbene poruke prijezira i jada, a rijetko je koja zaiskrila vedrinom kao Prvi koncert za glasovir i trublju. Iako s odmakom tamnih boja u polaganome stavku, ovo djelo daje naslutiti i onu rijetko pronađenu sretnu nit autorske i izvodilačke igre, to više jer je skladatelj, i sam vrstan pijanist, niz godina izvodio glasovirsku dionicu.

U Zagreb su uz Kitajenka stigli sjajni solisti, pijanistica Anna Vinnitskaya rođena u Novorusijsku i mađarski trubač Gabor Boldoczki, duo koji je djelo odsvirao kao da je pisano baš za njih. Opsežnija glasovirska dionica predstavila je pijanisticu snažnog temperamenta i tona, a sudioništvo trube, premda u manjem opsegu, bilo je savršeno.

Kao i plet suradnje orkestra, koji je ritamske i druge mijene partiture pod Kitajenkovim nadzorom izveo angažirano i točno.

Izdvajamo