“Ne volim da me zovu rokerom, to je za mene uvreda… Zato što sam panker. Nisam roker. A drugo, u Vinkovcima su rokeri bili ljudi koji voze motore… Volim više da mi kažu da sam narodnjak nego roker. Narodnjaci su puno iskreniji ljudi nego rokeri”, govori Goran Bare u filmu “Bure Bareta Vol 1” autentično i opušteno kao da nije pred kamerom, u razgovoru snimljenom prije gotovo godinu dana.
Bare priča o djetinjstvu, o Hrvatskom proljeću iz vlastite perspektive, tad šestogodišnjaka kojega majka vodi slušati Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala jer dijete nema s kime ostaviti kod kuće, o odrastanju i vinkovačkoj sceni 1970-ih i 1980-ih, u doba kad se formira njegov glazbeni ukus, govori zašto izbjegava lokalne brice i brijačnice, zašto se šišao sam…
Prošlog je petka paralelno u dva grada i na dva festivala, na Mediteran film festivalu u Širokom Brijegu i na DORF-u, vinkovačkom festivalu dokumentarnog rock filma, prikazano “Bure Bareta Vol 1”, film nastao iz samo jednog intervjua, neplanirano; autorski ga potpisuju Robert Bubalo, Mario Vukadin i Renato Tonković.
Snimljen je ad hoc, za interakacije u kojoj autori nisu namjeravali raditi film o Baretu. “Mi smo u tom času zapravo radili opširan intervju s njim za jednu širu priču, jedan svoj posve drugi projekt. U pitanju je dokumentarni serijal o Jugotonu o kojem zasad nismo ništa govorili u medijima. Za potrebe tog serijala snimamo niz intervjua s bivšim glavnim urednicima, pjevačima, ljudima iz bendova, mnogim velikim, najvećim zvijezdama Jugotona, raznim ljudima koji su, svatko na svoj način, obilježili tu najveću diskografsku kuću u bivšoj Jugoslaviji. Neki su intervjui jako dobri, baš takav je i taj koji nam je dao Bare. Izvrstan. Snimali smo ga osamdeset minuta u današnjem studiju Croatia Recordsa”, govori Robert Bubalo.
Srdačan i raspričan
“Bare je bio razigran, raspričan, srdačan, rekao bih, čak i veseo. Prije nekih mjesec dana zaključili smo da bi bila prava šteta iz tog snimljenog intervjua iskoristiti tek izjavu, dvije, a ostatak ostaviti neotkriven, u arhivi, i na brzinu smo odlučili od toga napraviti film, pokazati ga na nekim od ljetnih festivala. Jednostavno, imali smo jako lijep materijal, vrlo iskren, otvoren intervju, ali i taj cijeli ambijent u kojem je nastao čini ga zanimljivim.
To je, zapravo, monoview film, nije pravi dokumentarac, mi smo taj intervju samo potkrijepili glazbom i fotografijama koje smo uspjeli dobiti. Bare je magnetično privlačan. Rekao nam je neke stvari o politici, o svom djetinjstvu, o situaciji u kojoj živi koje mislim da doista nisu šire poznate. Iako sam njegov veliki fan, neke od tih stvari čuo sam prvi put”, kaže Bubalo.
Bare je za cijelo vrijeme spomenutog razgovora silno ekspresivan, gotovo do krajnjih granica spontan. U jednom trenutku, pripovijedajući o početku Majki i vinkovačkoj sceni toga doba, o atmosferi u gradu u kojem je “situacija bila uvijek na rubu nekog gadnijeg obračuna”, tamo su mu lomili nos, batinali ga, kaže: “Ja sam isto osjećao da počinjem polako gubiti kontrolu nad sobom, tako da je bolje što sam otišao jer bih vjerojatno ubio nekoga…”
Dogodi se da baš taj čas, za snimanja, pukne lampa, a on zbunjeno, začuđeno upita: “Jel to normalno ili - nenormalno?”
Hipokrizija socijalističkog sistema bivše zemlje, govori nekoliko minuta dalje, bila mu je posve razvidna i iritantna. “Jugoslaviju nisam podnosio, kao tvorevina mi je išla na živce…”, spominje gledanje nedjeljnog dnevnika koji se svakog tjedna emitirao iz druge republike, “blebeću i blebeću”.
“Koje su to bile fore”, nastavlja Bare, “kad kao klinac od jedanaest godina shvatiš da je to licemjerje. Jedno ti govore, drugo rade, treće misle… Vidio sam da to nije ono na čemu je socijalizam i komunizam baziran. Onda sam bio jako ljut na sistem.” U to je doba osnovao bend Radni ljudi i građani, “totalno antisistemski, gdje sam pljuvao sve to”.
Pankrti su ga, zaključuje, učinili ljevičarom, a ne Jugoslavija. Oni su bili “nešto kao Clash u Britaniji, prava ljevica”.
Film počinje s nekoliko komentara o ambroziji, sniman je 29. rujna prošle godine, u jeku sezone ambrozije… Završava Baretovim razmišljanjima o ljubavi i izjavom da mu je Slavko Sakoman, liječnik iz Vinogradske koji se bavi liječenjem ovisnosti, “čovjek kojega može nazvati drugim ocem”.
Impresivna memorija
Bubalo kaže da mu je drago da je film isti dan premijerno prikazan na dva festivala, ispalo je to i pomalo neobičnom koincidencijom, jer Vinkovci su grad gdje je Bare formiran i odrastao, a i, makar je za ovu priču posve nebitno, Vinkovci i Široki Brijeg gradovi su pobratimi.
“To je nepretenciozni dokumentarac, napravljen neplanirano, montirali smo ga sami, i ne treba ga gledati kao dokumentarni film, nego kao nešto što će ljudima pokaziti jedno Baretovo, ja mislim prilično umiljato, lice. U Širokom Brijegu u publici je bilo puno onih koji ga možda i ne vole, ali su mnogi, nakon što su to pogledali, komentirali kako im je najednom baš simpatičan, elokventan… Bare, primijetili smo, ima impresivno pamćenje, pamti svako ime iz 1970-ih, nigdje nije pogriješio.”
Robert Bubalo, Mario Vukadin i Renato Tonković 2015. napravili su “Izgubljeno dugme”, poznati dokumentarni biografski film o Goranu Ipi Ivandiću, bubnjaru Bijelog dugmeta. Bareta žele, kaže Bubalo, što brže prikazati: “Mislim da to publika treba što prije pogledati jer govori o aktualnoj političkoj situaciji.”
Ambicije su im pokazati ga na festivalima u bivšoj Jugoslaviji te na televiziji. “Voljeli b ga prikazati i na Hrvatskoj televiziji, kažu.