Kad su lani planirali Zagrebački Guitar Festival, umjetnički direktori Mak Grgić i Ante Gelo vjerojatno nisu ni sanjali da će im najveća ovogodišnja zvijezda, John Scofield, doći s dvije netom osvojene Grammy nagrade. Lijepo se to poklopilo, a Scofield, koji je u Zagrebu nastupio i prije tri godine, na posljednjem Vip Zagreb Jazz Festivalu, uz trio Medeski Martin i Wood, ovom je prilikom u, istina, ne baš dupkom punom Studentskom centru, promovirao svoj sad već slavni album Country for Old Men.
A taj zadnji Scofieldov album koji je nešto izmijenjenim redoslijedom gotovo u cijelosti koncertno predstavljen doista otvara ovog jazz gitarista i skladatelja u novom ruhu. Daleko je to bilo od onog žestokog, sasvim modernog izraza od prije tri godine, iako Scofield, to se mora reći, nije od onih koji se razmeću. On već predugo i predobro svira da bi to stalno morao pokazivati. Njegov novi album čine country standardi koji su proslavili Johnnyja Casha, Hanka Williamsa, Dolly Parton, Jamesa Taylora i mnoge druge, standardi koji obično nisu meta jazz glazbenika. Ipak, možda nas to u Scofieldovu slučaju i nije trebalo iznenaditi.
“Country glazba nezamisliva je bez gitare”, rekao nam je u kratkom razgovoru prije tonske probe. “A gitari je trebalo dugo da nađe svoje mjesto u jazzu.” Doista, solaže gitare bile su gotovo nečujne u uvijek glasnim jazz bendovima, praktički do pojave električne gitare četrdesetih godina. Iako danas možemo reći da se u povijesti jazza pojavilo podosta gitarista vrlo prepoznatljiva stila i zvuka, od Djanga Rheinhardta, preko Wesa Montgomeryja, Joea Passa, Georgea Bensona, ili Pata Methenyja, gitara nikad nije u jazzu uspjela dostići status trube, saksofona ili klavira. Međutim, status gitare u country glazbi sasvim je drugačiji, pa je ispalo da je ova simbioza gotovo pa za Scofielda bila neizbježna.
Naziv Country for Old Men asocira izravno na sjajan roman Mathewa McCormacka “No Country For Old Men” i filmsku adaptaciju braće Cohen, pod istim nazivom, koja za romanom nimalo ne zaostaje. “Da”, potvrdio je Scofield. “No, prije svega toga je bila Yatesova pjesma “Plovidba za Bizant” koja počinje baš tim stihom, Za stare ovo zemlja nije”, upozorio je. “No, do naziva albuma, bez onog negativnog predznaka, ha ha, došao sam nakon komentara moje supruge kad sam joj rekao da će se ovaj album cijeli sastojati od country pjesama. “Aha”, rekla je. “Country glazba, pa da, country je za starce.”
Istina, Scofield ne može reći da je baš mlad. Dostigao je šezdeset i petu, ali čvrst je i u punoj snazi, daleko od ikakve ideje o mirovini. Pogotovo kad je nakon prošlogodišnje Grammy nagrade za album “Past Present” ove godine osvojio još dva Grammyja za “Country for Old Men,” za najbolji instrumentalni album i najbolju improvizaciju. U Zagreb je došao i predahnuo dva dana usred europske turneje, između Kassella, Budimpešte i povratka u Munchen.
John Scofield
“Kao ni bluesa, tako ni country glazbe nema bez gitare, to je nezamislivo”, govori Scofield, “To su ipak korijeni američke glazbe”. Govorio je kao da je glasnogovornik Festivala gitare. No, ni veliki gitarist i španjolski specijalist za klasiku, Pepe Romero, koji je nastupio na Festivalu dan ranije nije imun na jazz. Na zagrebačkom koncertu prosvirao je cijelu španjolsku gitarističku pjesmaricu, ali je zanimljivo je da je svojevremeno nastupao i prijateljevao upravo s Joeom Passom. Čini se da je gitara instrument koji lako pomaže glazbenicima da se prešaltavaju iz jednog žanra u drugi.
U svakom slučaju, Scofield je već prvom pjesmom na koncertu pokazao da mu je doista “country u kostima”. Bila je to meka balada “Mr. Fool” kojom počinje i sam album, no već je sljedećom skladbom, “Gamble”, pokazao da će na koncertu biti više jazza nego na albumu. Jer Scofieldov je sastav klasični jazz kvartet s gitarom u prvom planu koja se povuče i prepusti hammond orguljama da povedu trio, u koji onda na kraju gitarom ulijeće prodorno kao da odnekuda zaprašti truba.
John Scofield
Nakon toga slijedio je nostalgični sentiš “Bartender's Blues” sa sjajnim gitarskim solo uvodom i onda konačno “I’m So Lonesome I Could Cry”, skladba za čiju je izvedbu dobio Grammy. Ovdje je country potpuno potisnula improvizacija, od balade učas nasta žestoka svirka. Bio je to onaj Scofield kojeg bolje poznajemo, a original je pod tom zavjesom moglo čuti samo dobro izvježbano uho. Nakon toga uslijedila je nježna i mirna “You're Still the One” i prelijepa mješavina bluesa i countryja u baladi “Busted”. Za sam kraj, za bis, Scofield je s bendom odsvirao gotovo desetminutnu verziju “tradicionala” Wayfaring Stranger.
Pjesma koju su svirali svi, od Casha do Jacka Whitea, otvorila se potpuno drugačije, kao teški, tvrdi, opori blues, nostalgični blues u kojemu je bend pokazao da se jako puno prostora za svirku nađe, ako treba, i u svega nekoliko osnovnih harmi. Bio je to vrlo ugodan koncert, na kojemu su se country ovisnici sigurno hvatali za glavu, ali jazzeri su svakako došli na svoje. On možda jest čovjek u zrelim godinama, ali njegov country nikako nije samo za starce!