Spektakularni koncert Prljavog kazališta pred tridesetak tisuća ljudi na stadionu NK Zagreb, jer im onaj Dinamov nikada nije bio dostupan bez obzira na koncerte poput onoga na Trgu Republike kasnih 80-ih ili Dolcu 90-ih, krunski je dragulj niske velikih koncerata zagrebačkih glazbenih marki u koncertnoj sezoni 2017/2018.
Tu nisku sačinili su Psihomodo pop na Šalati u subotu, gužva na Beer Festu (i) zbog Pipsa, nastupi Jinxa početkom svibnja i Hladnog piva početkom ožujka u Domu sportova, neočekivano uspješan comeback Trama 11 u istoj dvorani prošle jeseni i završetak turneje Darka Rundeka na istom mjestu u prosincu, Josipe Lisac koncem godine u Lisinskom te moćno brundanje Parnog valjka u zagrebačkoj Areni jesenas. Iza dijela spomenutih su jubileji poput 40 godina osnutka Prljavaca i jednako toliko diskografske karijere Valjka, 30 godina osnutka i 25 godina debija Piva, 35 godina postanka i 30 godina prvijenca Psihomoda te 25 godina osnutka Jinxa. Tram 11 comebackom nisu slavili jubilej premda je njihov debitantski album “Čovječe, ne ljuti se” kao jedno od prvih hip hop izdanja u nas navršio punoljetnost, dok je Rundek prošle godine “uzletio” (i) na krilima reizdanja prvog solo albuma “Apokalipso” iz 1997. godine, a i prvijenac Pipsa, “Shimpoo Pimpoo” ove godine navršava četvrt stoljeća.
Mamac za publiku
Sve su to jubileji vrijedni štovanja jer jako je teško ovdje opstati tako dugo, no još su jači mamac za publiku pjesme navedenih izvođača koje, očito, ne izlaze iz mode. Njihovi vlasnici, barem dio njih, lagano su već i oldtajmeri, ali u jako dobrom voznom stanju jer unatoč godini proizvodnje glava motora i osovine dobro rade. U popularnoj glazbi ta kilometraža češće je vrlina, a ne mana pa ne čudi da su s tih koncerata stizali povoljni, pohvalni i ekstatični medijski izvještaji, dok je publika doma odlazila zadovoljna, razdragana i sretna; kao da je u ovom našem mraku ipak ugledala svjetlo na kraju tunela pa makar i u retrovizoru bolje prošlosti ako već ne u šofer šajbi budućnosti.
Pošto su koncerti u suvremenoj glazbenoj industriji najrealniji pokazatelj nečijeg statusa, ispada kako navedenim glazbenim markama Zagreba cijena posljednjih sezona nije pala nego čak i porasla. Kad bismo tome pribrojili ovosezonske koncerte Gibonnija (jesenas u Areni), Natali Dizdar (nedavno u Lisinskom) i Nene Belana (nadolazeće subote na Šalati) te unatrag sezonu-dvije potvrđeno vozno stanje Urbana, Leta 3, TBF-a, Bareta, Kawasaki 3p-a, Ede Maajke, Kojota, Kandžije, Elementala ili Vatre, moglo bi se zaključiti da domaćim rock, rap i pop izvođačima - generalno - “nije sve tako sivo”, unatoč slabom ekonomskom i socijalnom stanju u politički rastrojenoj državi. U konačnici, samo kratak osvrt i na tu temu, ideološka distanca između Piva i Prljavaca gotovo je jednaka onoj između Prljavaca i Thompsona.
Evidentan deficit
Međutim, jedan je deficit evidentan, baš kao i u politici - stvaranje novih, uvjerljivih imena koja će znati svoje ideje provesti u djelo i igrati na dugi rok. U prvi plan pop glazbe iz Osijeka je uskočila simpatično “kantrificirana” Mia Dimšić i to je dobra vijest, kao i ukusni elektronski hitovi dua Nipple Peopla, eksplozivni folk-punk koprivničkog benda Ogenj, lude rap avanture Kreše Bengalke i Vojka Vrućine ili odiseje trija Chui kao osuvremenitelja okoštalog hrvatskog jazza. Primjera je ipak premalo, a da ne bismo izrazili bojazan zbog sporog i/ili rijetkog etabliranja mlađih izvođača. Čije ćemo i kakve jubileje slaviti za desetak godina, to nije problem glazbenih marki Zagreba kojima ovom prigodom čestitamo na obljetnicama i uspješnim nastupima, ali ovaj autor bi volio da mlađe generacije stvaraju svoje glazbene junake kao što su starije stvarale svoje. Nažalost, unatoč i ovim jubilejima, ovdašnja kultura još nije prepoznala važnost i vrijednost kvalitetne rock, pop i rap glazbe pa o potporama određenim festivalima, klubovima i autorima i dalje možemo samo sanjati.