Ovog tjedna Paul McCartney skromno je sa svojom trećom suprugom Nancy Shevell proslavio 70. rođendan. Nije bilo vojne i svekolike druge parade, kao za Kraljičin dijamantni jubilej na kojem je Sir Paul na neki način bio obavezan nastupiti. Nisu se trošile pare poreznih obveznika jer Macca ipak ima dovoljno novca da sebi plati i najskuplju rođendansku zabavu na svijetu. Da je više pameti, Britanci se ne bi ni osvrnuli na Kraljičin dijamantni jubilej, nego bi neku takvu zabavu organizirali Paulu McCartneyju. Naime, za britansku kulturu, umjetnost za biznis, jer popularna glazba i turizam važne su i lukrativne grane britanske industrije, McCartney je učinio mnogo više nego kraljica koja sa svojom obitelji i svitom samo troši novac, a bez velikog efekta. Dapače, kraljica je samo podsjetnik na onu okoštalu Britaniju kakvu je svojim pjesmama u tandemu s Lennonom, odnosno kroz Beatlese, McCartney stubokom i nepovratno promijenio tijekom 60-ih, učinivši je obnoć modernom i progresivnom, svim društvenim podjelama unatoč.
Okidač za promjene
Možda bi se te promjene dogodile i bez McCartneyja i Beatlesa, ali baš su oni bili okidač za sve te promjene u kulturi, koje su onda mnogo toga promijenile i u politici, ekonomiji i cjelokupnom društvu od 1962. godine naovamo. Ne samo u britanskom nego i u mnogim društvima diljem Zapada, pa čak i Istoka koji će za nekoliko desetljeća postati Zapad.
U tom smislu McCartney je uz Dylana vjerojatno najznačajniji živući glazbenik svijeta u kojem živimo jer njegova ostavština daleko nadilazi ionako impresivne i mnogim drugim glazbenicima nedostižne brojke, kad su posrijedi broj prodanih singlova i albuma ili osvajanje ovih ili onih mjesta na top-listama.
Svima su otvorili vrata
Macca je, i po tim parametrima, još i danas najuspješniji i najbogatiji britanski glazbenik, a tek se tu i tamo pojavi netko tko “skine” neki manje važan “rekord” koji su na top-listama ostvarili Beatlesi u sad već dalekim 60-ima kad mnogi nisu ni imali gramofon i kad nije bilo ne samo digitalnih transfera zvuka i slike nego čak ni audiokasete koja je u međuvremenu otišla u ropotarnicu povijesti, a kamo bi uskoro mogao poći i CD. No o kojem god glazbenom formatu govorili, ma koji god stil popularne glazbe se pojavio, Beatlesi će biti vječni. Mnogo se toga u popularnoj glazbi bez njih ne bi pojavilo, pa čak ni suštinski različiti žanrovi i izvođači. Kako god okrenete, Beatlesi su svima otvorili vrata, čak i Stonesima. Zato svi kažite jedno veliko hvala Sir Paulu McCartneyju, barem u povodu njegova 70. rođendana čiju su proslavu zaglušile fanfare Kraljičina dijamantnog jubileja.
Doduše, Macca je već niz godina mnogo manje bitan i impresivan kad su posrijedi njegovi novi radovi, ali zanimljivo je primijetiti kako se u protekla dva desetljeća bavio i klasičnom i elektronskom glazbom, a ove godine objavio je i simpatičan easy listening album s pjesmama kakve je slušao uz oca pa ih se sada sjetio i otpjevao ih uz pratnju jazz comba Diane Krall i još ga duhovito naslovio “Kisses On The Bottom” te posvetio Nancy.
Vraški dobro stari
Nepobitno, Macca i u sedamdesetoj ima šarma, a i vraški dobro stari te bez problema odrađuje ne samo nastupe poput onog na Kraljičinu dijamantnom jubileju, što bi mu Lennon sigurno jako zamjerio kao i zadržavanje titule Sir, nego i stadionske koncerte. Macca se sa svim dobrim i lošim stranama tog pojma posve uklapa u današnju pangeneracijsku narav rocka, ali vrijeme naravno ne može zaustaviti. I on će jednog dana morati podvući crtu i reći da je bilo dosta.
Neponovljivi tandem
Srećom, zabilježeni zvuk živi vječno i nitko nikada ne bi smio reći kako je bilo dosta Beatlesa ili da ih je pregazilo vrijeme ili da više nisu relevantni. Iz dana u dan kod niza novih bendova vidimo i čujemo kako su Beatlesi još itekako referentni i relevantni. Nažalost, na radiju Beatlese čujemo sve rjeđe, možda i zato što su nam radiopostaje prekrcane najgorim smećem iz 80-ih, umjesto s vrijednim dosezima te dekade, a koje su umnogome dugovale Beatlesima i 60-ima. U okviru Beatlesa, a poslije njih posebice, Lennon je bio revolucionarniji i politički radikalniji, Macca je umiljatiji i pristojniji, ali jedan bez drugoga ne bi mogli napraviti ono što su učinili s Beatlesima. Pitati se tko je od njih veći pomalo je isprazno pitanje, iako stoji teza da je Lennon imao zanimljivijih solističkih uradaka od McCartneyja, ali ne i uspješniju solističku karijeru u 70-ima u kojima je Mcca harao s Wingsima. Najbolje je bilo dok su bili zajedno i to je prokletstvo koje će zauvijek pratiti obojicu, čak i poslije smrti, što u slučaju Lennona već tri desetljeća svjedočimo. Tako će se i nakon Maccine smrti govoriti o Beatlesima i tandemu Lennon-McCartney, a tek potom o svim njegovim drugim dosezima, premda je i takvih bilo iznimno značajnih i prilično mnogo. Kako u okviru Beatlesa, tako i izvan njega. Za kraj, nogometnim rječnikom rečeno, evo tek liste najnezaboravnijih “solističkih” trenutaka Paula McCartneyja dok je igrao u Beatlesima:
Yesterday
Eleanor Rigby
Back In U.S.S.R.
Helter Skelter
Hey Jude
Good Day Sunshine
I’ll Follow The Sun
I Saw Her Standing There
And i Love Her
Penny Lane
Paperback Writer
I’m Looking Through You
Hey Jude
Michelle
Things We Said Today