ROBERT FINLEY

SLIJEPI STOLAR U GLAZBENOJ BAJCI Moćne izvedbe dugo nepoznatog pjevača

 

Za kraj godine jedna glazbena bajka. Posljednjih četvrt stoljeća niz mahom crnoputih izvođača u poznijim godinama života napokon je ostvario svoje glazbene snove, a poneki i uspjehe kakvima su težili cijeloga života. Nažalost, neki su nas napustili malo nakon prvih, ujedno i posljednjih tri-četiri albuma u životu, pa tako i “Kliktajući orao soula” Charles Bradley i gromka soul pjevačica Sharon Jones, a ima već tome i blues-junaci s Fat Possuma poput R.L. Burnsidea, Juniora Kimbrougha, T-Model Forda, Asieja Paytona te nedavno Cedella Davisa. Osim na njih, priča o Robertu Finleyu (64) podsjeća i na priču o bijelom blues-rock djedici Seasick Steveu koji je tek u šezdesetim godinama života postao atrakcija velikih rock festivala. Finley je bio stolar, a uz “dnevni posao” 52 godine pokušavao nešto napraviti i u “glazbenom biznisu”.

Bio je i serviser helikoptera u Njemačkoj, jer se američkoj vojsci pridružio 1970. godine. Tamo je svirao gitaru i pjevao hitove velikana soula poput Isaaca Hayesa, a niz godina vodio i gospel sastav Brother Finley And The Gospel Sister, no uspjesi su ga zaobilazili, čak i u većoj mjeri nego krovopokrivača Sixta “Sugarman” Rodrigueza. Ipak, 2015. godine, kad je već gotovo posve oslijepio i bio prisiljen otići u mirovinu, netko je iz neprofitne blues udruge Music Maker Relief Foundation čuo Finleya na ulici negdje u Arkansasu.

 

Time se stvorila šansa da u produkciji Brucea Watsona 2016. godine objavi debi album “Age Don’t Mean A Thing” da bi potom u priču ušao Dan Auerbach iz The Black Keysa koji su karijeru započeli na Fat Possumu pod izravnim utjecajem starih bluzera s iste diskografske kuće. Rezultat je punokrvni retro-modern album s raskrižja rhythm & bluesa, soula i gospela, boogieja i bluesa za kojeg su pjesme, između ostalih, skladali i Dan Auerbach, John Prine, Pat McLaughlin i Nick Lowe, a gitaru zasvirao i legendarni twang-gitarist Duane Eddy. Auerbach je složio produkciju koja sugerira vintage ugođaj iz zlatnog doba spomenutih stilova, ali jasno je i da je duhovito naslovljen “Goin’ Platinum!” snimljen 2017. godine, a ne 1957. ili 1967. godine.

Kronološki gledano, Finley je “mladac” u odnosu na “djedice” iz Stonesa, no ipak zvuči kao da im je i on mogao biti jedan od uzora kojeg se sad, uz dozu modernizacije, “uhvatio” Auerbach. Pjesme su elegantno ispisane, perfektno odsvirane, organski producirane, a Finley njima klizi poput najvećih pjevača soula i gospela jer je sa sočnom i masnom “rašpom” vokalno blizak Solomonu Burkeu i Alu Greenu, a ponajviše nalik crnom bratu Toma Jonesa za kojeg potonji nije ni znao da postoji. Na kraju dana, pa i nečijeg života, najvažniji su dobra pjesma i jak glas, a Robert Finley, uz Auerbachovu pomoć, ima oboje. Uživajte, stoga, u nadahnutim i moćnim izvedbama ovog velikog, donedavno nepoznatog pjevača jer godine u glazbi odavno nisu važne. Učite, djeco, učite!

Tagovi

Izdvajamo